U potrazi za istim

(Dora Kinert o Nadi)

Možda nije nužno postavljati pitanje što je Nadu Žiljak potaknulo da ilustrira pjesme Vlade Gotovca (po vlastitom izboru). To nije usamljen i neuobičajen čin, a Nada Žiljak mnogo je puta posegnula za njim ilustrirajući, primjerice, pripovjetke Guya de Maupassanta, starozavjetne prispodobe i motive, Baudelairovu poeziju, itd. Ono što je u svim tim slučajevima znakovito jest to da nije bila motivirana nikakvom „narudžbom“, ni autora niti izdavača, (premda je inače ilustrirala veliki broj knjiga). Motiv je u svim tim slučajevima bio jedan te isti – potreba slikarski izraziti vlastitu bliskost s određenim poetskim značenjem. Činila je to, dakle, s nekom nutarnjom pobudom te možda upravo stoga te ilustracije posjeduju osobitu vrijednost.

Njezin otac Albert Kinert isto je tako „za svoju dušu“, iz čistoga ushita, ilustrirao Rilkea i Vesnu Krmpotić. (Tako su nastale dvije izvanredne grafičke mape vrlo ograničenog broja potpisanih primjeraka, na najfinijem grafičkom papiru, ukoričenih u svilu, a namijenjenih uskom krugu prijatelja).

U svemu tomu najzanimljivije je pitanje kako dolazi do toga „tajanstvenog“ spoja pjesnika i slikara, koji čak i ne pripadaju istom naraštaju, već se na neki „tajnovit“ način pronalaze?

A možda je taj način nepriopćiv, jer je odveć intiman i dubok. Možemo jedino pretpostaviti da ga izaziva i oblikuje ono što bi se moglo nazvati konfiguracijom umjetničkih života, konfiguracijom sazdanom od elemenata što postoje izvan stvarnog života - u duhovnom svemiru. U tom svemiru, iz tog svemira, Nada Žiljak i Vlado Gotovac crpili su, čini se, isto. Stoga su Sadašnje, Prošlo i Buduće u njihovu susretu jednotni. Njihovo zajedničko iskustvo otječe s „ranjene strane Vremena“ i iz usamljenosti pretače se u zajedništvo.

Skrite duboke razloge takovoga razumijevanja između dvaju ljudskih bića – osobito jedno drugome nepoznatih – vjerojatno nije jednostavno (a najvjerojatnije ni potrebno) propitivati. Ono što je važno za „one treće“ jest da ono postoji. A kad se očituje na ovako osobit način, onda se očituje onako kako se očituju stvari što nisu „od ovoga svijeta“. Nije li upravo stoga jedan veliki pisac govorio da razumijevanje nije stvar logike već stadija razvoja psihe. U toj neuhvatljivoj točki mnogi se razlikuju, i nikakva količina objašnjavanja ne može premostiti jaz i razliku među njima. Nasuprot tomu, bliskost između Nade Žiljak i Vlade Gotovca naprosto se dogodila, i to mimo svake pojedinačne, male ljudske svrhovitosti.

Dora Kinert Bučan