Odbijam drugo postojanje,

odbijam pojavljivanje

Izvan mjesečine !

Među krilima anđela

Skriveni prsten vjernosti

Sa snom.

Nastanak rukopisa u šetnji

Ne znam zašto se sav ja

Kao da sam tek vrijeme i tijelo,

Na šum stabla osvrćem.

Ja ne tražim užas, ni daljinu.

Ali i na zvijezde gledam otvoreno,

Uvijek jednako: mjesečarskim osmjehom.

Prirodno sam, mogu nasumce krenuti;

Kao što i noć može svjetlucanjem,

Prirodno crna svugdje: sve do Puškina!

Poduzimajući nešto u povodu visine

I ne podsjećajući dalje, tek sanjajući drugo,

Posve nevidljivo u posve plavom zraku.

Ja čupam usput travu, na smrt čist

U radu snenom to nastaje moj rukopis;

Ali završni trenutak je u starom miru.

I ma kako bilo tu, ja moram dalje.

Zapis

Svijet nije kao slika: kad je jednom naslikana

slikar može nestati.

Svijet nije slika koja se može zamijeniti

za slikara.

Svijet je slika u kojoj gledamo slikanje,

zamjenjivani za sliku, za kist i za sve što je nevidljivo.

Svakim trenutkom te slike prolazi krvavi put

Slikareva srca.

Ja domahujem životu

Maloj Ani

Kčeri moja kroz tebe sam ja domahnuo životu

Ti me poput neke besmrtne ptice iz drevne bajke

Nosiš sve dalje dok se trošim

I ja sam jači što si ti sretnija

Nježnost me uspinje putem koji su se stvarale zvijezde

Sreća me zagrijava toplinom koja je stvarala ovaj svijet

A tama postoji samo za snove koji se brzo ostvaruju

Gdje ja sanjam tvoj čisti dah gori poput grma božjeg

I upućuje moje srce da se spusti niz vrijeme

Ako za to ne postoji riječi postojiš ti

I može se govoriti o mom spašenom životu

I ja mogu proći stazom kojom prolaze sretni ljudi

Nema više proteklih dana sav moj život oko tebe kruži

I u beskrajnom obrtanju obnavlja se iz svog centra

Ja domahujem životu

Dok tebe držim na rukama mojoj snazi je prepušten svijet

I njišući tebe sretan ja mu vraćam bezbrižnost

I mislim ako se zvijezde sudare bit će divan zvuk

I cvijeće će se runiti svemirom u sotinu boja

Kao da bogovi stari idu na krunisanje svečanom stazom

Ne ja nisam čarobnjak već jednostavan radnik

Teško mi je jer su stvari koje pravim istinite

Ali sam sretan jer su za svačiji život stvarne

Jer i oni koji meni ne vjeruju upotrebljavaju ih

I lakše im je često puta od kad sam ih napravio

Može se sanjati ali je bolje raditi a najbolje raditi ono što sanjaš

Kiša sunce vjetrovi i sve potrebne ptice i kukci

Što donose plodnost poljima nakon jalove zime

Sve izlazi iz tvojih malih ruku sve u tvojim očima svijetli

Sve tvojom kosicom šumi kao let duhova

I plodovi su se već zametnuli

Uspinjanje

To potpuno uspinjanje iz svake sreće

Taj napor k sušenju pejzaža

I to izumiranje vjetrova

Pa opet ne smrtoglava čistina očajnika

Zahvalnost ruže

Ne zanm što su učinile ruže gospođe Brone

U mojim pjesmama iz Rogaške Slatine.

- Ujutro ona uređuje vrt i ja na vlažnoj terasi

Nađem taj poklon za moj radni stol.

Možda su te ruže samo slučajne pojedinosti

U nekom dugo razmatranom prizoru;

Blijesak stare slike u zavičajnoj sjeni;

Usnica trag nemirni što nestaje na hladnom sjeveru ...

Neko sveto, zagonetno štivo,

Možda uopće neshvatljivo za Platona

- Uzvišeno, jedva podnošljivo...

Zbog ruže je jedan zato veći od miliona.

Uvijek ruža nešto davno skriva...Svima.

Jednako tako, divlje i čisto – kao pogubna lirika...

Ne znam pojedinosti o tome s mog radnog stola

I gospođi Broni zahvaljujem hladno kao da pišem pjesmu...

Strah

Kao što u mraku svatko osjeća da bi se

moglo nešto dogoditi i vreba dršćući,

dok mu razum šapće riječi umirenja:

tako ja prolazim kroz ovaj život.

Posjetilac u mojoj sobi

Jedan dragi posjetilac što prelazi preko mog rukopisa

Nježno kao preko ruže

I pod prozorom zaviruje u prljavi papir

Moj je prijatelj

U mojoj sobi uvijek ima sreće za jednjog prijatelja

U mojoj sobi uvijek ima mjesta za odmor

I na prozoru mjesta da se zaboravi moja melankolija

I prijeđe u višnjin cvijet

Sličnost

Na tebi su tragovi moje bolesti:

Ista ljepota onih koji iznutra umiru,

Ista svečana boja,

Što čas prije pada podesjeća na nebo.

- Isti će vjetar navući preko njega oblake

I nas odnijeti, svejedno kamo:

To je samo igra –

Sve što poslije ove ljepote dolazi.

Iza nje sve je svejedno!

Put do smrti

Za nas je samo njeno mijenjanje.

U njoj se i za nebo i za zemlju

Ista kocka baca.

Tišina mirne točke

Nitko nije posvećen patnji, ali su iskustva o njoj velika

i mnogobrojna.

Danas je već mogu nazvati plemenitošću i privilegijem.

Odabirući da mislim na one koji su je iskusili,

Ne uzimam samo slavna imena, jer ona može biti

i nepoznata.

O meni ne ovisi veličina ovog časa, ni broj sudbina:

Kao idealna točka mirovanja u kojoj sve stoji, do koje se

samo ide,

On prikuplja vrijeme ljudsko.

I ja mu nadodajem ovaj tren, a znam da to nije drama,

A znam da je svaka katastrofra nemoguća,

Ma koliko i najmanji čovjek bio nužan.

Ni besmrtnost, ni novo značenje ne dobivam;

Samo pristupam času u kom vrijeme miruje,

U kom jedno bratstvo veće od krvi zajedničke

Iz vremena u vrijeme prikuplja svoje.

Nitko nije posvećen patnji, ali oni što je podnose

Prepoznaju se u tišini ove mirne točke.

Lijepo ti nestaješ

Najednom se pokrenuo okasnjeli cvijet

I rastvorio se njegov bijeli kostur.

O, kako divno nestaje!

Ti gledaš prvi predmet iz drugog svijeta

I lice ti je pomodrilo,

Kad si se s njim sudario.

Dječak posred vrata kao tvoja sjena pada

I majka otvara crna vrata hodnika,

Kad noću poteće voda plavog jezera.

Orah sve jače miriše, sjaju višnje

I ti sve više kriješ svoje lice,

Drščići duboko kao pali anđeo.