Slikanje poezije, poetsko slikarstvo

(Tea Benčić Rimay)

Početi ću paradoksalnim : o jednoj od najjačih osobnosti hrvatske kulture, o pjesniku, filozofu, polemičaru, stradalniku, političaru, etičaru - Vladi Gotovcu, danas se u Hrvatskoj najradije govori – šutnjom. A čitavim svojim djelom (životom), koje se može eliptično nazvati poetika duše – Gotovac je ispisivao jedno kompleksno štivo kojeg mnogi nisu razumjeli – možda upravo zbog njegove čistoće, zbog predanosti, jednostavnosti i dakako zbog žrtve, zbog ozbiljnosti i iskrenosti kojom je pristupao svemu oko sebe i u sebi. A to jest najteže, ne samo činiti, nego i drugima shvatiti da on to čini! Nazvati to idealizmom, nije dostatno. Jer kod Gotovca je riječ o dubokoj vjeri u djelo, u odgovornost, u moć stvaranja, u poeziju kao proročanstvo, evanđelje, poziv..

Kod Gotovca je uvijek riječ o osobnosti, o životnom stavu, dosljednom i nepromjenljivom, a opet u onoj divnoj literarnoj, pounutrašnjenoj niti vezano s hrvatskim društvom i kulturom. I baš ta osobnost, otvorena, vedra, neprekidna potreba da nešto učini za domovinu, dovela ga je u zatočeništvo. Gotovo hegelijanski on na jednom mjestu mirno i sabrano obrazlaže svoj boravak u zatvoru: Najveća zrelost koju i jedno nešto može doseći jest ona na kojoj se počinje ginuti. Predstaviti djelo Vlade Gotovca trebalo bi najmanje desetak ljudi različite struke – teoretičar, poetičar, filozof, kritičar, esejist, politolog, sociolog, etičar, retoričar, antropolog, slikar .. Slikarstvo je ukidanje vremena u sadašnjosti svega – rekao je Gotovac govoreći o Mírou, to je ta izvorna djetinjasta čudesnost, sloboda bajke, sloboda naivnih za kojom vapimo po njenim izgubljenim stazama..

Ovakve izložbe izaziva ne samo plemenitost jedne jake osobnosti, ne samo etičnost, dakle moralnost i poštenje jednog uistinu rijetkog čovjeka, nego posebno čistoća jedne nevine, gotovo djetinje duše, one koju je odnjegovala poezija, one koja je poezijom njegovana. Pjesme oduvijek, Jeka opasnog prostora, Osjećanje mjesta , Sadržaj vjetra, I biti opravdan, Crna kazaljka, Sporne sandale, Čekajući sjevernije ... (naslovi zbirki).

Ponekad se čini da poezija tek počinje s Gotovcem, jer njegov je pristup sasvim drugačiji, zato što je autentično osoban, zato što se prema pjesmi odnosi kao prema biću, obzirno, tolerantno, nježno. Posebno pazi na početak, ulazak u pjesmu, na njeno rađanje, počelo bivanja, postojanja. Eliptično i kratko izdvajam pet odrednica njegove poetike - Prvo – najvažnije za pjesmu, ali i osobu jest iskrenost koja u njegovoj pjesmi dobiva katarzičnu dimenziju. Ona priziva slobodu izraza – u vremenu koje nije ni slobodno ni izrazno (više isprazno) – ali on ionako jest čovjek izvan vremena i povijesti, on je bezvremen i svevremen, a povijest ga zapravo nije mogla slijediti. («Požurimo, makar i u propast, rekao je, samo što prije, pomozimo ovom

U situaciji «opasne krađe riječi»,doslovno, kada je pisao u zatvoru, u zahodu, na toalet papiru sakrivenom u smotke, između svih Gradiški, Lepoglava i inih užasa koje je doživio , Gotovac za svoju patnju kaže: Stradanje nas uči jasnim oblicima, uči točnosti.

Iz toga proizlazi drugi okvir za gradnju Gotovčeve poetike – disciplina pisanja, točnost, a zapravo sročnost jednog savršeno čistog iskaza, nevinog od prirodnosti kojom je gradio, izražavao, oblikovao pjesmu . Treća dimenzija ove poezije je njena govornost, besjedovnost. Gotovac je bio hrvatski Ciceron, Sokrat, Platon, vrstan retor. Ali uglavnom ga nisu razumijeli čak ni oni koji su hvalili njegove govore. Jer riječ je o posebnom govorniku i ne samo obrazovanom i pametnom govoru, već govoru koji ne smućuje, nego je, naprotiv, izravan i jasan. Gotovac je odrastao sa Danteom, Dostojevskim, Camusom, Sartreom, Heideggerom, Hegelom, Kierkegaardom, sa Simon Weil – ali u samoj suštini njegove pjesme više se osjeća intima tradicije, proživljenost, prožetost jednim Tinom, Antunom Gustavom, Antunom Brankom..

Bezgranično postaje četvrta odlika njegove pjesme. Gotovac definira poeziju kao pad u živi jezik, u neizvjesnost. Ona nikad nije beskrajna, ali granicu ne određuje prethodno – ona se upravo tim padom uspostavlja! Samosvijest jezika pruža svojevoljnu bezgraničnost, kada je, kako on kaže – u nesvijesti svaka riječ... Pjesma je za njega povlastica, ona je posebnost čina, ona teži gnoseologiji, ona je britkost za misao, za život, za ispunjenje. Ona je ETIKA sama, ili kako sam kaže: Pjesma je zaštićena odsutnošću svega ostaloga. Gdje anđeo nije uspio, gdje se zvijezda ugasila, Pjesma je jedini čin koji nije ništa drugo..

Peta i posljednja odrednica možda je i najvažnija, ali i najteže objašnjiva i shvatljiva, naime - Gotovčeva poezija je ljubavna poezija, ma kako to paradoksalno zvučalo. Idejno, često i tematski, a zapravo ontološki riječ je o poeziji gorućeg grma u kojoj se odvija sudar ljubavi s nezrelošću svijeta koji je ne umije prepoznati, a ipak se može predočiti slikom koja sama u sebi nema vremena, postati vatra vedre čistoće, reče Gotovac.

Slika je pjesma, lirska tišina u epohalnoj buri.

Tea Benčić Rimay