Erotski ciklus slika Alberta Kinerta

Dvije su temeljne razine uočavanja slika Alberta Kinerta.
Prva je ona koja,recimo to tako, obnavlja trenutak kada se slikar našao pred praznim slikarskim platnom i odlučio taj dvodimenzionalno ograničeni prostor “proširiti” do nebeskih relacija. U takav, dakle, virtualno povećani izrez slike, s pogledom u nebo, počeo je svoj ritmičko-slikarski obred nanošenja i slaganja boja. Slikarske mrlje su razložne i odnosne poput nota u slikarskoj glazbi. Sa slika Alberta Kinerta ne čuje se / ne vidi se umilna glazba, niti je ritam ujednačen kao kod lako savladivih plesnih koraka. To je avangardna aritmija, naslućivanje nepoznatog suglasja raspršenih dijelova. Od slike do slike nižu se kompozicije čiji je ustroj pojedinačno i svih slika zajedno takav da bi se mogao prihvatiti kao uzorak s kakvog golemog nebeskog plašta.

Drugi je pogled selektivan. Luta od mrlje do mrlje. Sad se prepoznaju parovi. Poput kukaca u doba parenja svi su likovi sjedinjeni u nagonskoj potrebi za postizanjem nad-osjećaja cjelovitosti. Samo ponegdje je osamljena koka, pijetlić, osoba. Svaka figurica na različit način čini isto potvrđujući tako pripadnost jedinstvenom prirodno / božanskom izvoru sladostrasnog nektara, opijuma nužnog za život / opstanak. Teško je odrediti u naslikanom mikro svijetu moralnost ili nemoralnost, prirodnost ili izopačenost. I čemu? U ovoj slikarskoj konstelaciji “rasprsnuća” (jer svaka je figurica i svaki par zasebna cjelina unutar ritma koji ponavlja iste i slične radnje, ali međusobno neovisno) moralnost je strana i upitna kategorija. Složive “krhotine” erotskog naboja na određeni način su bliski Radauševim ili Michielijevim (Giacomettijevim svakako) nakupinama oplošja; i po sadržaju i po strukturi prepoznaju se u egzistencijalizmu, filozofiji (Sartreovoj) koja je odredila ili pojasnila neoavangardna zbivanja poslije 1945. Istodobno slike su to erotske maštarije u kojima se slikar ironično portretira naglašavajući kroz vlastiti lik životinjsko u čovjeku. Upravo mu taj egzistencijalni nagon koji je jednak kod svih živih bića, i ne razlikuje čovjeka od životinje, biva predmetom razmišljanja te ih konačno i slika izmiješanih uloga. Daleko od zemlje, u plutajućem prostranstvu neba umjetnik nalazi zaštitu od pravila o dopustivosti prikaza (o moralu) i u krilu prirode / boga pronalazi mjesto stvaralačkoj i erotskoj slobodi.

Branka Hlevnjak