Ðuro Vandura

ZAGRLJAJI NADE ŽILJAK

Ljubavi pocinju u oku, u iskrici bljeska koja sijevne, zatitra s radošcu onome, onoj ili necemu što ju je potaknulo. U oku je zrcalo ljubavi. Ako se oku ogleda, a sa strane vidi ta ljubav, njezin prvi iskaz je u dodiru. Neobavezan, bez preciznoga cilja i usmjerenja, naprosto spontani dodir ruke negdje, na ruku, rame, kosu, le d a, svejedno. Tek da se onaj bljesak slije i prenese u toplinu dragosti. Majka podraga dijete, ljubavnik svoju dragu i svi imaju pravo zapresti od miline kao i macka u toplom krilu. S dodirom ljubav prestaje biti jednosmjerna. Osjecaji su obostrani, kod onoga koji ruku pruža, isto kao i kod onoga koji toplinu dodira prima.

Zagrljaj iz ljubavi je sve. Izmedu prepletenih ruku i sljubljenih tijela kao da se duše medusobno preplicu, medusobno griju i prožimaju. Stisak u zagrljaju želi od dvoje uciniti jedno, od dva tijela jednu jedinstvenu, cjelovitu i nerazdvojnu ljubav. Ostaje jo š poljubac, ali vec smo na kraju izricaja. Ili bi s njime pocelo neko novo poglavlje.

Nada Žiljak ne slika slike koju su prozor u svijet. Kod nje zastori i rolete ništa ne znace, jer nam nece otkriti ni parkove niti ulice. Njezine slike jesu svijet, njezin osoban i intiman iskaz osjecajnosti, duševnosti i proživljenosti. To su slike osobnih videnja, atmosfera i individualnih asocijacija i konotacija. To je svijet samo njezinih mirnoca, njezinih stanja ushita, srece, zadovoljstva, topline i ljubavi. Zagrljaji su i kod Nadinih boja primarno stanja i ambijenti ljubavi, ali u širokoj lepezi pojavnosti i tankocutnih nijansiranosti znacenja. Ocinski zagrljaj je snaga autoriteta, ali i sigurnost protektora. Prijateljski zagrljaj je naprosto radost i sreca. Partnerov zagrljaj daje toplinu i uljuljkavanje u sigurnosti, a ljubavnicki nosi i fine daške pohote. Puno je tu još izmedu dodira i susreta razlicitih ljepota, zadovoljstava, povjerenja i nahnuca.

Ritam doživljavanja slika od ljubavi, dodira i zagrljaja sukladan je ritmu stvaranja, pa je normalno da mu se identicno i vraca. Putovi ostvarivanja ideje istim stazama teme i motive vode citanju i nekim novim proživljavanjima. Nada Žiljak gradi svoje slikarske svjetove u nizanju planparalelnih planova. Slikarskoj ruci prvi, a oku najudaljenija je podloga. Citamo je uvijek gotovo monokromno žutu, narandžastu, plavu ili roskastu, iako je gradena u lazurnim pretapanjima cijele lepeze susjednih koloristickih vrijednosti. Dojam monokromnosti ce ostati i kad se tankocutno pretope neka žutila iz donjih partija u plavetnila gornjih kutova. Medusobna prelijevanja i naslikavanja su sveprisutna i oku mila u bogatstvima vrijednosti, iako se neprestano neke bojine topline i zahladenja namecu kao dominantne.

Drugi je plan centriran u središte slikarske podloge kao preciziranje prostora u kojemu ce likovi i motivi djelovati. Vecinom je u strukturalnoj pojavnosti tamniji od pozadine, pa s time u vizualnoj koloristickoj perspektivi bliži promatracu. Paleta se u ovom planu rijetko mijenja u kvaliteti, samo su boje cistije, jasnije i nerijetko tamnije. Blijedi okeri iz pozadine, na primjer, ovdje se od iste koloristicke skale disperziraju po razlicitim žutim tonovima i nijansama, sve do smedih obrisa, izmaglica i dubina. Ovdje je rukopis iskricaviji. Kist ostavlja jasne tragove u mrljama i partikulama boje, a impasti i valeri zamijenili su lepršavosti lazura. Nije potrebno ovdje ništa više ili preciznije citanje. Ne treba ovdje vidjeti kamen, livadu, sobu, plažu ili stol, a ako sretnemo slucajno macku ostat cemo u vjecnoj umjetnickoj ambivalentnosti. Naime, pripada li ona ovom ili prvom planu slike?

Prvi plan je gornji slikarski sloj s likovima, figurama i s njihovim medusobnim susretima i kontaktima. Svi prostori i atmosfere naslikani su za njih, za njihove mizanscene, položaje, sjedenja, kretanja, leženja ili lebdenja. Ništa ih osobito ne izdvaja u slikarskim strukturama. Obrisi se radaju iz konglomerata prostora, namecu se s elegantnom, vitkom izduženošcu, pa se u nekim titravilima detalja suhe, praškaste boje ponovno uklapaju u cjelinu svoga, novonastaloga svijeta. Nada kao da na kraju stavlja tocku. Istaknuti volumen nekog ramena, detalj prsta ili palete tockasti su valeri boja, gotovo u reljefnoj masi dodirljivi.

Zagrljaji Nade Žiljak cjeloviti su svjetovi od ljubavi, dodirivanja i grljanja. Sve je tu isto, polazili u promatranje od onoga što je na slici ili od onoga kako je to naslikano. Možda u životu ritam krece od ljubavi preko dodira u zagrljaj, ali su dojmovi konstantni u razdraganosti i kad se slike ne pocinju, nego završavaju s dodirom. I tada u nekom oku bljesne nova iskra.