Maske

Nada Žiljak

NADA ŽILJAK rođena je u Zagrebu 1944. u slikarskoj obitelji. Završila je likovnu akademiju u Zagrebu 1967. i specijalku 1970. Slobodni je umjetnik. Radi u mnogim tehnikama: ulje na platnu i papiru, crteži, akvareli, pasteli, grafika; suha igla, bakropis, linorez.
O njenom radu objavljene su mnoge publikacije, monografija crteža 1995., monografija autora Đure Vanđure 1993. U tisku su monografije akvarela i bakropisa. Njeni radovi nalaze se u mnogim svjetskim muzejima i privatnim zbirkama. Izlagala je na tridesetak samostalnih izložbi: Hrvatska, Austrija, Mađarska, Egipat, Bosna i Hercegovina, Njemačka, Ukraina. (1997.)
http://www.ziljak.hr
http://www.gallery-hr.com

CIP - katalogizacija u publikaciji
nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagrab

UDK 75 Žiljak, N.

Žiljak, Nada
Nada Žiljak: Maske / Tekst Branka Hlevnjak, - Zagreb: FS, 2004.

ISBN 053 - 199-018-2
1. Hlevnjak Branka
I. Žiljak, Nada -- život i djelo
http://www.ziljak.hr
http://www.gallery-hr.com

Kolorizam u djelu Nade Žiljak

Slikarski ciklusi Nade Žiljak “Maske” i “Atelijer” s početka milenija (2001.-2004.) otkrivaju Nadu Žiljak kao izvrsnu koloristicu i slikaricu danas sve rijeđe erotske tematike.

U ciklusu “Maske” umjetnica je, tragom misli da se samo skriveni čovjek istinski razotkriva,dala oduška erotskim sanjarenjima i seksualnim užitcima svojim virtualnim maškarama. Na zamišljenom karnevalu slikarskog platna, u zanosu noći, opijeni alkoholom vođeni uzbudljivom spoznajom da je sve što sada čine ili će učiniti skriveno i tajnovito, bujaju strasti slikaričinih protagonista. Ona im dopušta radost anonimnosti, to jest, da kao maškare ne pripadaju svojoj stvarnoj pojavnosti, nego onoj lažnoj, jednodnonoćnoj i dozvoljivoj, što više običajnoj pojavnosti krabulja. Slikajući dakle, drevni običaj maškara s kadrovima pojedinih parova, Nada Žiljak stvorila je slap virtualnih zbivanja, kolorističkih i crtačkih ludorija, erotskih ushita i seksualne sablazni; pronašla je nepresušan izvor tema izuzetne poticajnosti koja ju je odvela u pune plohe, u kolorizam, u kojem boje imaju dominantnu ulogu.

Umjetnica oblikuje viđene i slućene prostore slojevima boje, ritmom komplementarnih sudara i tonske raskoši, veličanstvenom raspjevanošću, tematski poduprtom krabuljnom noći. Kompozicija i struktura slike ponekad nadvisuje temu i kao da je istiskuje iz okvira slike ostavljajući u kadru tek ugođaj toplih noći, kolorističku finoću i bojanu tajnu.
Poznavajući vrlo dobro suvremeni slikarski metijer Nada Žiljak ostavlja ponegdje podlogu slike kako bi potaknula dojam određene otvorenosti. Daje platnu mjesto da diše, gledatelju da osjeti slikarski čin stvaranja poteza, da vidi strukturu slojeva, dosegne simbole analitičkog slikarstva koje činjeničnost slikanja ističe kao istinu po sebi. Takav, dakle, elementarni, istančani, gradbeni kolorizam akrilika, umjetnica je osnažila intrigantnom temom opće tjelesne uzbuđenosti. U slikama se smjenjuju erotika kao duhovna kategorija prikrivene želje za stapanjem i oprošteni blud, silina žudnje i prijevara.

Navlačenjem maski svatko je prividno izašao iz svojih obaveza, iz stega, iz sebe samog. Svi se prikriveni i razotkiveni ljubavni čini zbivaju imaginarnim likovima maski.
Ali, maske nisu uvijek u prvom planu. Često se tek naziru u izlomljenoj kompoziciji, u svjetlosti koja probija iz podloge, ili obasjava scenu. To su slike čiji modernizam godi oku naučenom na nedovršenost oblika, udovoljava intelektu koji traži zagonetnost, raduje osjetila zbog stvorene punoće

Erotika kao životna snaga
“Kraljevna i žabac”, (pastel iz 2001.) prva je slika iz ciklusa “Maski” objavljena u kalendaru “FS - Fotosoft 2002.” Jarko žuta boja suprotstavljena je zelenoj. Tamni crtež ruke koja se sprema dodirnuti grudi žene crna lica u prozirnoj haljini simbolična je umjetničina najava nevinosti same erotike koja je utkana u narodnu mudrost bajke, te je kao takova temeljna u odgoju čovječanstva. A što su maškare, kao da time poručuje umjetnica, nego kratkotrajno društveno pravo odraslih da se kao djeca igraju “biti netko drugi”. A taj drugi lik u koji su se zakrabuljili pomaže im osloboditi sputane želje.

Umjetnica koja vrlo dobro poznaje bit likovnih simbola, zaštitila je sebe, i publiku, kao i svoje virtualne maškare od uroka i poroka, koji bi se mogao zbiti tijekom zamišljenog krabuljnog plesa zbog prikrivene i probuđene seksualnosti - kosom. Slika “Kosa” (pastel, akrilik, 2001.) je crtež mlade djevojke duge kose podno koje je šarena maska s izrazom ukočenog smjeha karakterističnog za tvrde maske. Ali više od same naslade koju je moguće zamisliti da se zbiva iza nacerenog lica maske nameće se maski suprotstavljeni lik mlade, vitke, gole djevojke. Njezina bogata, valovita, duga, crna kosa kojom može sakriti svu svoju ljepotu, pokriva joj leđa poput plašta, otkrivajući simbolički svu kosinu plemenitost i moć. Jer kosa je kao i nokti u bliskoj vezi s ljudskim bićem i nakon njihova razdvajanja. Ona je čuvar vrlina, pa i osobnosti u istočnim isto kao i kršćanskim civilizacijama. (J.Chevalier i A. Gheerbrant; Rječnik simbola, Zagreb, 1987.)
Zaštićena tako prvom slikom u ciklusu, Nada Žiljak povela nas je erotskim i tjelesni nasladama svojih maskiranih parova u nekoliko navrata, objavivši naslikana djela djelomično u kalendarima za 2002., 2003. i 2004. godinu, te pokazavši ih na izložbama u Zagrebu, Rijeci, Opuzenu, Pečuhu i Sv. Ivanu Zelini.

Postupno uvođenje u temu

Slikom “Dodir” (60x50 cm) započinje trogodišnji ciklus slika u kojem se umjetnica sve više i sve snažnija upuštala u kolorističke vratolomije, u slikarsko i erotsko oslobađanje temom koju ju je vodila. “Dodir” je još uvodna slika u kojoj glupave maske zločeste kočopernosti “nagovaraju” slikaricu na virtualnu erotiku. Maska i njezina ruka koja dodiruje vršak dojke nemaskirane žene (autoportretnih odlika) nisu u istim prostorno-vremenskim dimenzijama. Žena na slici ne sudjeluje u plesu maski, ali očito osjeća dodir i zbunjena je.

Umjetnica nas polako uvodu u zbivanja naslikane noći. “Šaputanje” (2001.) slika je koja vrišti zelenim bojama unutrašnje rasvjete. Sve je zeleno: i pozadina, i lica. Iz nje se jasno izdvaja crveni tijesno pripijeni kostim i crvenkasta pripijena duga haljina. Dvije žene šapuću, kao da ogovaraju prvu scenu “Dodira”. Spoj crvene i zelene je poput upaljene vatre ili iskre u “sočno” zeleno žutoj podlozi. Boje se izražavaju jasnije ili barem jednako nabojno djeluju na osjete koliko i otvoreni i čupavi crtež vitkih figurica.

“Poljubac” (2001.) platno neznatno većeg formata (75x55 cm) odjednom se raspjevalo drugačijim ritmom, snažnijim koloritom, novom “situacijom”. To je poznati rukopis Nade Žiljak, po svojoj crtačkoj i kompozicijskoj virtuoznosti, ali sada u novom kolorističkom odnosu. Ploha je dobila svoj značaj. Boje su samostalne, a opet podređene skladnosti cjeline. Unutar prevladavajućeg zeleno ljubičastog tonaliteta, jarko crveni detalji postižu briljantan učinak. To su obrazi zakrabuljene dame, ali i crveno lice maske. Najavljeni poljubac u naslovu slike, zapravo je poljubac u očekivanju. Čak i kada ne bismo jasno razaznali crtež, ritam boja, njihov međuodnos i crveni akcenti navode na “vrući” odnos očekivanog dodira. To je slika koja po oblikovim elementima najavljuje novi slikaričin ciklus, koji se u trogodišnjem razdoblju dogodio kao zrela koloristička faza Nade Žiljak.

Akrilik kao izazov
“Poziv na ples” i “Igra” obje iz 2001. slike su kolorističke rakoši u kojem podloga vrišteće plava ili zelena različitih nijansi obasjava unutrašnjom imaginativnom svjetlošću likove u prvom planu; vitke dinamične, u pokretu i gesti. To su slike one zagonetne zavodljivosti, u kojima kao da se ništa ne zbiva sadržajno, ali se upravo bojom događaju prostori, zvukovi, scene, koje ne dozvoljavaju oku promatrača da se smiri sagledanim, već ga nukaju da traži, da luta, da se uključi i prihvati ritam unutrašnje slikarske kompozije, da rekonstruira slikarsku glazbu koja je vodila umjetnicu k nepoznatom cilju. Istodobno, taj je ritam slikarski i tematski ugodan i poticajan, kao prizor koji se promatra kroz prozor, i koji uzbuđuje svojom ponudom otkrivanja neobičnih detalja u sklopu cjeline; malih senzacija neočekivanosti, svjetlosnog rasapa, ili nagovještaja nečeg “iza”.

Koliko god je ciklus “Maske” tematska cjelina, on je nastao u različitim slikarskim tehnikama. Najznačajnija novost u bogatom i osebujnom slikarskom opusu Nade Žiljak vezana je ovdje uz akrilik. Kao što sama izjavljuje, akrilik se ponaša potpuno drugačije od uljnih boja, ili bilo koje druge tehnike. Ima svoju svježinu, brzo se suši i traži drugačije načine mješanja boja, to jest, postizanja kolorističkih efekata. I u tom, dakle, novom iskušavanju same tehnike akrilika slikarica je pronašla svoj način rada i podredila ga potrebama vlastitih kompozicija. Možda baš zahvaljujući vječnoj i trajnoj temi “Maski”, kao i “Atelijera” čija je erotičnost duboko ukorijenjena u brojnim civilizacijama, odnosno u povijesti umjetnosti, zavoljela je boje u njihovoj čistoći i snazi. Dala je novi zamah plohama, povezujući ih, gradeći i otkrivajući u čvrstim, većim cjelinama, čime je postigla novu slikarsku poetiku.

Aleksandrijski kvartet kao poticaj

Bogata, sočna atmosfera noći i mraka u kojem se skrivaju zakrabuljeni ljubavnici, prezasićena slatkastost ružičaste slike “Žudnja”, ili kontrast sablasne crne muške maske i razgolićenog tijela žena kao u slici “Poslije ponoći”, “Požuda”, “Raspojasanost” i tako dalje, nadahnute su intelektualno-poetskim djelom Lawrencea Durrella (Indija 1912.) “Aleksandrijski kvartet” iz 1958. godine. Ove su četiri knjige raspredanja o životu, te njegovo zgusnuto oslikavanje bez moraliziranja, nadahnule slikaricu. Aleksandrijski krabuljni ples visokog društva, u svom očekivanju, ogovaranju, raskrinkavanju, začudnosti, kriminalu, kojem Durrell, posvećuje, možda, tek nekoliko stranica, javio se Nadi Žiljak u trenucima slikanja kao osobno virtualno iskustvo, kao odbljesak usvojenih slika dograđenih vlastitom maštom i osjećajima.

Povezanost ciklusa “Maski” Nade Žiljak i Durrellovih opisa aleksandrijskog karnevala dolazi istim onim paučinastim vezama ili bučnim kanalima, kojima umjetnicima dotiče gradivo osobnog stvaralaštva. Ta duhovna umreženost kao da traje od mezopotamskih i egipatskih početaka, koptskih i zaratustrinih tajnovitosti, dvotisućljetnih kršćankih nastojanja da ljudskosti da viši moralni oblik. Kroz taj dugi period urodila je univerzalnom simbolikom znakova i pojmova, koji se svejednako šire umjetnošću kao i nomadskim lutanjima. Simbolična civilizacijska egzaltacija krabuljama ugrađena je u slikarski svijet “Maski” Nade Žiljak.

Tematska privlačnost
Nada Žiljak slika erotiku kao pokretačku silu života, njegovu snagu održivosti, nuždu opstanka. U “ponudi” ženskih aktova nema grijeha, nema zla, nema svodništva: žene su dobrovoljno i strastveno nadigle svoje haljine pokazujući svoja “rajska vrata” zakrabuljenim maskama, vjerujući da se iza nosatog pajaca, iza crnog kostura, iza zelenog lika s turbanom, iza glupavog trokutastog tuljka skriva dragan, ljubavnik, ljubavnica, prepuštajući se prilici slatkog užitka stapanja s tajnom klicom života, žarom iskre božanske prisutnosti.
Zanimljivo je kako poznati slikaričin rukopis skrivanja i otkrivanja obojanih ploha, ima ovdje novu izmjenjenu ulogu stvaranja titravog ugođaja erotskih silnica, svjetlucanja svijeća, bljeskova svjetiljaka, iznenadnih fleševa na mjesečini. Te su male partije sakupljenih boja u svojoj različitosti, važne za konačni ugođaj, za iskazivanje ushita, za strukturiranje plohe, tako karakteristične za modernu i suvremenu umjetnost. Nada Žiljak novim ciklusom ojačala je gradnju slikarskih prostora, dajući mu dulje i mirnije partije, unutar kojih se zbivaju kraći i rastrzani koloristički ritmovi, neovisno o naslikanoj radnji. Ritam slike se poklapa s unutrašnjom osjećajnosti, s intelektualnom logikom slikaričina svijeta, koji nipošto ne želi izgubiti komunikaciju s gledateljstvom.

Slika “Zelena rukavica” iz 2003. slikana je izražajnim načinom u kojem se bojane plohe zgušnjavaju u jedinstveni doživljaj tame i svjetla. Tamno ljubičasta, zelena, crna, osvijetljene su u manjim plohama žutom, bijelom, narančastom, crvenom. Erotski ugođaj slike maske-ljubavnika i ljubavnice je stvoren kontrastom boja, osobitom sugestijom svjetla i topline. Kratka visoko, u zlatnom rezu, postavljena traka (horizonta) “užarenih” boja svoju realističnu sugestiju ima u svjetlom toplom tijelu žene, dok je muškarac u mraku. Tako je koloristička napetost ujedno i tematska, iako tijela nisu građena drugačije do li bojama. Samo lica i posebno naslovljena tema zelene rukavice imaju elemente crteža. Nada Žiljak koja je inače vrsna crtačica, ovdje razmišlja potpuno slikarski. Ali, jednako kao što gledateljstvo zavodi iznenađujućom skalom boja od nježnih do dramatičnih, od mračnih do svijetlih, tako se umjetnica sama, rekli bismo, rado prepušta svom tematskom poticaju.

Slika “Ptičji maskenbal” satkana od snovitog kontrasta nježno ljubičaste, ružičaste i zelene boje, nova je slikarska poezija. Kao što su boje nježne i cvjetne, tako je i tema nadnaravna i snovita. Skinuvši masku žene, s tijelom žene, pojavila se žena-ptica. Mogli bismo dakako u književnosti nabrojiti pandane ovoj uzbudljivoj temi, simbolima odrediti višesmisleno i duboko podrijetlo ptice kao duše, i opće božje naklonosti ljudima. Ali zanimljivo je koliko umjetnica ovdje u općoj temi maski “podvaljuje” gledateljstvu neočekivanu simboliku, inteligentno je koloristički, čak ljupko, uključujući u mogući maskenbal.
Lakoća i jednostavnost kojom Nada Žiljak gradi svoj slikarski svijet jedna je od njenih stvaralačkih odlika. Ne samo u ciklusu “Maske” i “Atelijer”, nego i u svom cjelokupnom opusu, umjetnica vješto stapa i pretapa stvarnost i san, viđeno i neočekivano, fizičko i duhovno. Budući da slika bogatu lepezu figuralike, utapajući ih u velike orkestracije grafičke, pastelne i slikarske, njezine slike uvijek su na bridu između apstraktnosti i realnosti, strukturalno vrlo konkretne i suvremeno oblikovane na potpuno individualan način.

U ikonografiju svojih slika u ciklusu “Maski” nastalih krajem 2003. i početkom 2004. Nada Žiljak uvodi “promatrače” krabulja. To su ptice i mačke. Ponekad oni postaju važniji i od samih maski. Slika “Znatiželjna ptica”, koja stoji na stijeni i čupka šešir maski-ptici, odvlači pozornost od nagosti žene prislonjene uz stijenu i njezinog općinitelja-maske. Zapravo, cijeli je uzbudljivi čin muško ženskog sjedinjenja neutraliziran pticom, koja se pobunila na maskiranost, a ne na prirodnost same radnje. Ova zanimljiva tematska inverzija govori u prilog opravdane razuzdanosti slikaričinih protagonista. Umjetnica simbolički, putem ptice, koja je, uostalom, postavljena kompozicijski u prvi plan, postavlja pitanja o licemjerju. Koje su maske stvarne, a što je prirodno?
Slike Nade Žiljak iz ciklusa “Maske” portreti su zamišljenih likova i parova. Svaki od njiih sazdan je od drugačijeg tonaliteta, od drugačijih kompozicija u kojem boje i njihov odnosni ritam sugeriraju gledatelju težinu moralnog prekršaja, stvarnu ljubav, simpatije, nadanja, kompliciranost ili jednostavnost pojedinih likova skrivenih kao i razotkrivenih iza maske. Maske su ljudi i stoga im slikarica daje određenu karakternost. Svakom drugačiju.

Erotska ugođajnost

Slikarsko svjetlo koje izbija iznutra iz pojedinih boja stvara atmosferu slike, ali i moguću psihološku vrijednost naslikanog virtualnog para. Koloristička oslikavanja duhovnih stanja virtualnih osoba i osobenjaka, ponekad su doista teška. Smeđe tirkizno plava boja u slici “Žuta prostirka” ili crveno, smeđe, ljubičasta u slici “Na prostirci”, obje iz 2003. sugeriraju složene odnose, teške odluke, mračna razmišljanja. Noćno svjetlo nigdje nije doslovno prikazano, ali je ono također sluteći razlog osobitih boja. Istodobno boja je ta koja nam na svaki način sugerira požudu, prijevaru, uzbuđenje zabranjenog.

U slici “Skriveni pogled” iz 2004. smeđe ljubičastog tonaliteta, plave partije boja daju dojam otvorenog prostora. Tako postaje upitno gdje se nalaze ljubavnici ispruženi tijesno jedan do drugog. Jesu li oni pobjegli s maskenbala i ne sakriviši se potpuno, prepustili se svojoj požudi? Netko ih je vidio, što više gleda ih dok lijegaju na tlo i pripremaju za prepuštanje nerazumljivom zovu osjećaja? Zagonetna je osoba koja stoji iznad njih, budući da slikarica, namjerno, nije precizno naznačila granice i odnose među likovima, a naslovom je nagovijestila da su ljubavnici promatrani u nezgodnom trenutku potpunog zbližavanja. Ali umjetnica ne želi moralizirati, jer slika prvenstveno osjećaje, temperament, zanos. Dinamična kompozicija s okomitom i dvije polegnute figure, usklađena je kolorističkim ugođajem nagovještene ekstaze. Čulnost, uz spomenute odnose, pojačana je svijetlom bojom nagog tijela žene i tamnim tijelima njezina tijesno priljubljena partnera i promatrača sa strane. U toj se atmosferi gledatelj nesvjesno poistovjećuje s osamljenom figurom koja očigledno hrani svoju znatiželju zabranjenim gledanjem tuđeg sladostrašća.

U nekoliko djela umjetnica slika “trokut”: to jest dva sretna i jedno osamljeno biće. Slikajući erotiku, tema osamljenosti javlja joj se kao harmoničan ritmički kod, akcent koji razbija grupirane kolorističke mase i olakšava kompoziciju slike, daje joj bojanu protutežu, ali i sadržajnu logiku. Izdvojeni lik nije, međutim, na svakoj slici osuđen na tugu. Naprotiv. Neke su osamljene maske slikane tako da djeluju baš vedro i samozadovoljno. Ali budući da su maskirane logično se postavlja pitanje, kakvo je lice ono ispod? Aluzuja na klaunove i njihov lažni smijeh otvara potpitanja.

Na slici “Ples” iz 2004., na primjer, osamljena maska djeluje poput niskog debeljucastog gospodina vrlo zadovoljnog sa samim sobom. Upravo on bi mogao biti domaćin koji je organizirao maskenbal i sada uživa u razbluđenom društvu prijatelja i znanaca. Dramatičnost na slici postiže lijeva vrlo opaka, trokutasta maska vraga, oko čijeg se vrata tijesno pripija vitka plavuša.
U tom “trokutu” više smo zabrinuti za djevojku nego za osamljenika. Jer, čini se nekako da ljudi oblače one maske u kojima se podsvjesno prikazuju kao osobe svojih skivenih želja. U slici “Ples”, dakle, plavokosa djevojka uredno počešljane kose u rep, grli tu, doista prijeteću masku s potpunim povjerenjem, znajući, valjda, da se ispod opake “zvijeri” skriva junak njezina srca. A nije li priča o ljepotici i zvijeri zapravo najerotičnija bajka? Simbolični prikaz o duhovnom nadrastanju fizičkog; simbol u kojem tjelesna odbojnost biva prevladana i bogato darivana ljepotom. Upravo se to zbiva na ovoj slici. Nada Žiljak nas navodi na čitavo bogatstvo predodžbi koje proizlaze iz naoko jednostavnih i skladno uravnoteženih slika.

Slikarske rapsodije

Ciklus slika “Maske” i “Atelijer” Nade Žiljak obiluje simbolikom, očiglednom kao i onom asocijativnom. Gotovo na svakoj slici otvaraju se nove i različite vizure, skrivene znakovitosti drugog plana, trećeg, ili naprosto novog, koji nastaje svakim ponovljenim gledanjem-čitanjem. Pozornom gledatelju, simbolika ovih slika nameće se kao neiscrpan izvor čulnosti; kao veličanstvena slikarska rapsodija. Ona priziva i svijest i podsvijest, i znano i mitološko prihvaćanje naslikanog, ali bez egzistencijalne mučnine; što više, uz ugodu i uzbuđenje primjereno spremnosti gledatelja da se prepusti ovoj jedinstvenoj umjetničkoj maštariji.

Erotika je naslikana toplinom boja i njezinom “dubinom” u koju ponire pogled privučen tajanstvenim silama. U tom se zgusnutom slikarskom prostoru javljaju kratki, ali precizni crteži pokreta, gesti, pohotnih ruku, posesivnih prstiju, obnaženih bedara, ispruženih tijela, zavodljivih pogleda, meke puti. Dovoljno je prepoznati unutar vitkih figurica, tek jednu, dvije, tri, karakteristične crte koje otkrivaju svu bludnost ili nevinost njihova odnosa.
Slika “Plava livada s mačkom” dovodi gledatelja u nedoumicu gdje je umjetnica smjestila erotsku radnju. Premda naziv slike određuje livadu, plava boja u tonskim prijelazima udaljava misao od nje i traži drugu vrstu razložnosti. Lebdeći, bestežinski položaj tijela nagovješta ljubavni par. Oni kao da plove u polusnu, u prostoru čija koloristička vrijednost krijepi misao na zanos, ushit, ljubavnu svečanost. Taj lebdeći položaj prisjeća na Chagallove mladence i slavensku bajkovitost, potvrđuje umjetničinu afirmaciju humanosti.

Slike Nade Žiljak nisu jednostavne kompozicije, lakog čitanja. Naprotiv. Ugodu njihova gledanja dorađuju mnoga sitna iznenađenja, oblikovna i koloristička supotstavljanja osnovnoj temi. Tako dvije crvene forme u pozadini ove slike, kao da najavljuju moguću opasnost. I u donjim slojevima slike koloristička struktura nagovješta prolaznost. Desno uz mačku, kao da se slute još neke figure, pričinja nečija nazočnost. Duljim gledanjem slike prvotna se idila nije raspršila, ali je postala upitna njezina nevinost, ili barem njezin dugotrajni opstanak. To je složena kompozicija, koja uz osnovni romantični lajtmotiv ima čitavo mnoštvo tonaliteta, ritmova, kontrasta stopljenih u slikarsku harmoniju koja se i ne mora rastavljati u svoje dijelove, već naprotiv, treba se gledati kao cjelovita čulna punoća.

Kao što u glazbi postoje kompleksnije i sadržajnije kompozicije tako i u slikarstvu Nade Žiljak postoje jednostavnije, toplije, komornije i romantičnije slikarske kompozicije. U usporedbi sa slikom velikog formata “Plava livada s mačkom”, slika “Zaljubljene maske” manja je formatom i drugačija sadržajno-formalnim sklopom. Kao što naslov najavljuje, boje potvrđuju svježu zelenkasto žutu, s dodirima ružičaste. Boje su to optimistične, obećavajuće. Njihova simbolika proljeća i probuđene prirode u potpunosti odgovara sadržaju sljubljenih maski. Slikarica im je dala svoj koloristički blagoslov i postigla uzbudljiv doživljaj zaljubljenosti. Iskrenost osjećaja na slici ničim nije ometena, narušena ili dovedena u pitanje. Ova slika je čista oblikovna i bojena radost uzajamnosti osjećaja. I otvoren poziv publici da podijeli radost naslikanog.

Atelijerske erotske pustolovine

Kolorizam koji se pojavio u novijem stvaralaštvu Nade Žiljak kao određeni zrelosni pomak prvi puta intenzivnije u ciklusu “Maski” potaknuo je stvaranje usporednog ciklusa slika pod zajedničkim nazivom “Atelijer”. Ne, slučajno. Jer umjetnički atelijer je oduvijek bio mjesto erotike. Mjesto gdje su obnažene ljepotice, jednako kao i goli muškarci pružali umjetnicima pogled na tijelesni krajolik, na doline i brda, na brežuljke i jezera, na anatomiju, taktilnost, grafizam i ukupnu ljepotu ljudskog tijela. Tijelo kao božansko djelo oduvijek se gleda kao zagonetka vrijedna studiozne pozornosti, osvajanja. Tijelo, odnosno akt, jednako je znanstvena kao i kreativna potkrijepa. Tema umjetnika i modela u atelijeru nametnula se Nadi Žiljak kao prirodan slijed, gotovo kao obvezatni dio erotskog ciklusa.
Slika “U atelijeru” iz 2004. je klasične postave: on slikar naznačen je slikarskom kapom pred štafelajom; ona, model opružena je na divanu. Leži i uživa. Uživa u umjetnikovu pogledu koji joj miluje kosu, oči, usne. Njegov pogled, zamišljamo, kako klizi vratom, grudima, analizirajući svaki detalj, tragajući za efektima svjetla, za bojom koja će predočiti mekoću i taktilnost tijela, grafizmom kojom će oslikati kosu, oblikom koji će dati važnost toj uzbudljivoj vizualnoj avanturi.

Erotska pustolovina Nade Žiljak počinje obrisnim crtama. Ona je, zapravo, poistovjećena sa slikarom koji u atelijeru, istinski promišlja karakteristične napetosti tijela golog modela. Istodobno ona je slikarica slikara koji promatra i otkriva privlačnost akta. Crtački pojednostavljeno, ali znakovito, umjetnica oblikuje svoju ispruženu modelinu dok izaziva umjetnikovu pozornost.
Nada Žiljak oblikuje površinu slike osobitim bojenim poljima. Ona se mijenjaju od kvadratnih oblika do labirintnih zidova, od plitkih nanosa boje do ugođajnih mrljastih namaza. A modeli koji poziraju u imaginarnim atelijerima su opći simboli napetosti i uzbuđenja, izazov osjetilima, poziv na virtualne dodire pogledom.
Na slici “U atelijeru” iz 2004. Nada Žiljak je mirnim i prugušenim bojama naslikala toplinu slikarskog atelijera. Udaljenost između slikara i modela je znatna, ali njihova veza sudbinski je određena. Sićušni na slici, i slikar i model utopljeni su u ugodnu atmosferu intimnosti, koja je predviđena da postane javna.

Povezujući motiv maski i atelijera, Nada Žiljak uspostavila je logičan most između krabuljne i umjetničke usredotočenosti na čulnost. I umjetnost i maškare pretendiraju na izigravanje uobičajenog. Izdvojeni iz “životnih pravila igre”, unutar koje svatko ima neku životnu ulogu i napisane scenarije ozakonjene društvenim moćima, tek umjetnici i maškare, skinuli su ovdje svoje dnevne maske “prosječnosti”. Drugo lice njihove stvarnosti okupira umjetničinu pozornost već nekoliko godina.

Zbilja koju oslikava Nada Žiljak u ciklusima “Maske “ i “Atelijer” jest erotika kao temelj jestvu, kojoj je posvetila brojne kompozicije. Njima iskazuje fino nijansirane odnose erotike i slikarstva. Ti su odnosi oba ciklusa stopljeni u uzbudljivu cjelinu.

Načelo dvojnosti i upitna dvoličnost

I u ciklusu “Atelijera” boja, također kao i u ciklusu “Maski” daje temeljni ugođaj slici. Crtež crnog obrisa, javlja se više kao skica nego kao kostur slike. Boja stvara sazvučje tonova i ritmova, ona je čas britka, čas topla, čas svijetla, čas mračna. Crtež ostaje nositelj razumjevanja slike, njezine teme, ali boja daje drhtaj, ispunjenje, ljepotu. Crtež se čini kao nužan prostor stanke, kao ljupka melodija unutar skladne kompozicije.
Ciklus slika “Atelijer” i “Maske”, kao uostalom i sve slike Nade Žiljak, s lakoćom se mogu gledati kao stvaralački informel u kojem se mirne plohe smjenju s kolorističkim akcentima. Boje su vidljive u potezima i plohama, ponekad kvadratičnim, gušćim, rijeđim, čistim i pokrivenim, uvijek osobito strukturiranim. Ali svaki formalni sklop ima podlogu u umjetničinom misaonom ustroju.

Slika “Plavi trosjed” iz 2004. na simboličan način govori o dualizmu. Dominantna plava boja protkana je sitnim efektima žute koja se javlja i iznad i ispod trosjeda. Time je postignut lebdeći ugođaj prostora. Međutim, muška i ženska figura lijevo u slici tijesno su pripijene, okrenute jedna drugoj leđima. Slikar i model? Kao da su vezani na neki nevidljivi stup. Stup srama? Muž i žena? Osuđeni na nerazdvojnost? Zajedno, ali uvijek nasuprotni. Ženska osoba kao jin (zemlja, pasivnost, popustljivost, tamno, slabo, ženski prirodni princip) i muška kao jang (nebo, aktivnost, čvrsto, jako, svijetlo, muški prirodni princip). Simboli nerazdvojivih suprotnosti na čijim jedinstvu funkcionira život. To još nije sve. Na trosjedu iznad njih se ispružila mlada djevojka plave kose. Pozira, vabi, čeka. Boje potkrijepljuju požudu, izazivaju vrckave misli iskricama nedorečenosti, plavu snovitost, samotnjačku samodostatnost. Pobjedničku slavu?
Umjetnica nam je ovom slikom postavila brojna pitanja, stvorila intelektualnu napetost i kolorističku ugodu oku u traganju za mogućim erotskim odgovorima. Nema potrebe odrediti ih. Ovdje svatko može pronaći svoje odgovore. Jer slika je doista intrigantna.

U brojnim slikama u oba ciklusa Nada Žiljak položajima i izrazima svojih protagonista otkriva različite vrste dvoličnosti. Poput književnika Durrella koji joj je otkrio mnoga iskustva i različite spoznaje o ljudima, nikad ne osuđujući ih, tako i Nada Žiljak u svom izgrađenom i vrlo osobnom načinu crtanja figura, zna minimalnim pomacima crte stvoriti vrlo živu i uvjerljivu gestu. Od slike do slike, od lika do lika, u neznatnim iskrivljenjima, pojačanjima i napetostima crte očitavaju se suptilnost, sebičnost, opakost, milina, putenost, predanost, depresija, gorljivost i tako dalje. Premda je često riječ o gotovo piktografskim naznakama ljudskih figura, vješt crtež slikarice otkriva moguće kretnje i pripadajuće osjećaje. Oni su višesmisleni, a često postavljeni kao trajni upit o pragmatičnoj dvoličnosti.
U slici “Žuti suton” iz ciklusa “Maske” u kompoziciji “trokuta” stojeći lik djeluje kao starorimsko božanstvo Janus s dva nasuprotna lica. Maskirani lik poistovjećen je s poznatim simbolom dvoličnosti. Naime, dok je njegovo društvo, ispruženo na podu s izgledom pijanog bračnog para, maskirana stojeća figura čini se kao da s njima razgovara. Ali, iza maske, crtež jasno naznačuje lice okrenuto na drugu stranu. U slikarski nedorečenoj daljini, pogledom kao da traži zanimljivijeg sugovornika, željenu družicu, moguću draganu.
Događaji na maškarama, kako ih slika Nada Žiljak često su tipični za društvene odnose. Naslikani su britko, osvijetljeni i osviješteni s brojnih strana.

Slikama iz ciklusa “Atelijera”, jednako kao i onim iz ciklusa “Maski” umjetnica je ostvarila svjetlosne i ritmičke napetosti, slikarsku dramatiku, koja grije i rashlađuje naše uvriježene stavove o erotici, provocira promišljanje društvenih odnosa, zove da preispitamo moral i licemjerje. Jedna od slika, koja nas upućuje na povijesnost atelijerske erotike je slika “Dodir” iz 2004. U smeđe ružičastom tonu na slici stoje dvije figure. Model i slikar. Ona je svučena do koljena i kontrapostno postavljena u klasičnu pozu starogrčkih Venera. Glava joj je nakošena te ima izraz ljupkosti i nevinosti Botticellijeve “Venere”. Muškarac, za razliku od nje vitke, je podeblji s ispruženom rukom prema modelu. Crna kosa i brada kao i odjeća, koja podsjeća na starorimsku togu, pomiče priču u rimsku zadivljenost starogrčkom skulpturom. Slika doista djeluje kao “izguljena freska”. Njezina koloristička struktura je u ulozi vremeplova. Potencira doživljaj starine. Istodobno umjetnica aktualizira kulturnu “kolijevku” suvremene, kao i vlastite umjetničke erotike. Erotika je, nedvojbeno, trajna umjetnička preokupacija.
Simbolični naziv “Dodir” koji objektivno ne postoji na slici (jer muškarac je tek pružio ruku prema ženi ne dodirnuvši je), otkriva pronicljivost postavke ovog kao i drugih djela Nade Žiljak u kojima naglašava začudnu moć neostvarene želje. Žuđeno i neostvareno erotsko strujanje simbolički je prikazano kroz neostvareni ili pak izmaštani odnos slikara i modela, te slikarice i njezinih djela. Ostvarena ili ne erotika je oslikana u djelima Nade Žiljak kao pokretačka snaga umjetnosti.

Slikarsko sladostrašće
Kolorističko prožimanje teme i njezine erotske moći karaktaristično je za ovaj opus. Na slici “Crvena soba” iz 2004. slikar stoji pred štafelajem tek ovlaš označenim. Za prepoznavanje njegove radnje važnija je ispružena ruka kojom slika. Na podu sjedi goli model. Unutar ovog jednostavnog crtačkog odnosa događa se čitav niz slikarskih elemenata kojim je postignut erotski naboj slike. Dvije su boje dominantne i s njima umjetnica gradi suprotstvaljene odnose: tirkizna i crvena. Slikareva je kuta tirkizna, a ta se boja reflektira i na licu žene koja pozira lagano raskrećenih nogu. To joj daje neprirodni izraz uzbuđenja. Također, povezuje njezin pogled sa slikarevim tijelom: njezina je glava naslikana bojom njegova tijela (kute). S druge strane, ružičasta boja kojom je slikana putenost modela prožima cijeli prostor slikanog atelijera. U tom se prostoru ne razabire točno ni štafelaj, niti platno. Jedini vizualni oslonac je crtež naslona stolice. Soba “gori” umjetnikovom željom da ovlada svojom požudom slikajući joj oblik, dok se istodobno prepušta unutrašnjoj strasti kojom upija erotsko strujanje izazvano vizualnim senzacijama. Ovaj osobiti umjetničin pristup erotici, po kojoj su najintimnija erotska sjedinjenja istodobno i najproduhovljenija, postoji još od staroegipatske umjetnosti, a Nada Žiljak ga je apostrofirala nekoliko puta pod sličnim nazivom.
Slika “Crveni atelijer” reproducirana u kalendaru Foto Softa za 2004. slika je komplementarnih boja u kojoj plamteći odnos crvene i zelene osmišljava krhka figura slikara i neobična sjena, ili naznaka sjedalice, postavljena u položaj koji se otkriva erotskim onima koji imaju takove primisli. No upravo ih crvena boja na to zavodi.

Ljepota djela novih ciklusa Nade Žiljak proizlazi iz razborite erotske misli i bogatog slikarskog sustava. To su slike pomaknutog realizma, virtualnih oblika, izmaštanih situacija i konkretnih slikarskih kompozicija, koje se tek uvjetno mogu smatrati nadrealističnim.
Slika u “U Osijeku” iz 2003. komponirana je dvostrukim “pomakom” stvarnosti. Na njoj se vide dijelovi ateljea; stolica, boje, štafelaj. Ali ostaje nejasna glavna slika unutar slobodno oblikovanog prostora. Je li to slika naslikane slike na kojoj se vide ljubavnici? Ili je to zrcalna slika u prostoru atelijera na kojoj se dovoljno jasno razabire “napastovana slikarica”. Žena na slici (autoportretnih odlika), unutar stvarne slike, tek se blago opire, ili točnije tijelom i rukom snažno upire o stol sudjelujući u nevidljivom, ali slućenom činu zbližavanja s likom pripijenim uz nju.

Nada Žiljak je veliki majstor malih pokreta. Na slikama ovog ciklusa njezini protagonosti djeluju živo i plastično. Neznatnim slikarsko crtačkim zahvatima uspostavljena je dovoljna snažna simbolika koja ih određuje u nakanama. Ona ne robuje bojama, tako da crvena nipošto nije obvezatni simbol erotike. Naprotiv. Slika “U atelijeru 9” plamti proljetno zelenom bojom, upravo u onoj polovini slike gdje su dvije nage figure. Tek naznaka položaja ruke na ženskom tijelu, odaje seksualnu igru. Ali boje sugeriraju probuđenu prirodu, zaljubljenost koja zbližuje parove u temeljnoj misiji trajnosti života.

Simbolički prikaz tog moćnog “zagrljaja” Prirode u kojem su ljubavnici uhvaćeni kao ribe u mrežu, naslikala je Nada Žiljak na slici “U atelijeru 4”. Dva gola krhka tijela svinuta jedna prema drugom lučno poput riba koje se pračakaju kako bi spasile svoj život, postavljena su nasuprot tamnog medvjeđeg krzna, koji zbog svoje dominantne kolorističke pozicije na slici ne djeluje kao tepih već kao moćni simbol prapočetaka, špiljskog doma, prirodnog skloništa. Nasuprot njemu je štafelaj, jednako nježan kao i ljubavnici. Mračno krzno odvlači pogled od golih tjelesa, od štafelaja, i nameće se svojim prirodnim, dobroćudnim, dlakavim i toplim pokroviteljstvom.

Cijeli ciklus “Atelijera” kao i “Maski” nije, međutim, nužno erotski. Ima slika u ciklusu “Maski” koje pokazuju radosne rasterećene maske, grupe ljudi, prolaznike, jednako kao i slika u ciklusu “Atelijera” gdje su slikar ili slikarica osamljeni ili u razgovoru s prijateljicama. Ali u kontekstu cjeline, slikaričina potraga za odgovorima o naravi erotike, kako oblikovne tako i suštinske, može se ipak išćitavati u svakoj slici ovih ciklusa. I u slikama osamljenosti, ili mirnoj studiji akta, leži misao o potrebi dokazivanja vlastitog postojanja.