Stanko Špoljarić o Luki Petraču

Umjetničko djelo, razumljivo, nosi konstantu izgleda, ali doživljajem i likovnom interpretacijom drugog umjetnika dobiva novu dimenziju sukladno senzibilitetu pojedinca, bliskosti s nekom poetikom. Kod djela bliže i dalje prošlosti dijalog se vodi i kroz iskustvo ranijih susreta, asocijativnost ponuđenu promatranjem i sjećanjem, te stilistikom karakterističnom za naše vrijeme u spoju tradicije i moderniteta. Pojedina slika poticaj je za razumijevanje čitavog opusa nekog od majstora kista s isticanjem bitnog u vrijednosti načina, te je važna karika u kontinuitetu stvaranja.

Luka Petrač prošetao je umjetnickom poviješću, s mnogo simpatija i poštovanja zavirio u svjetove velikana umjetnosti, osjetio njihove autentične vrijednosti i sačuvavši ih prenio u svoju slikarsku estetiku. Ishodišta su raznovrsna no čitav ciklus Petračevih radova odiše identičnim likovnim nabojem, prepoznatljivim u osobnosti rukopisa. Hommage umjetnicima moguć je preko citiranja njihovih djela, mjerom opisnosti na kolorističkoj i oblikovnoj razini. Petrač je primijenio slobodnu gestualnost s tek naznakom činjeničnog, utkano u plohe akromatskih vrijednosti. Poneki detalj u autonomnosti, apstraktnosti polja dostatan je za identifikaciju autora građenu na sintezi dojma, vidljivu u načinu skladanja, akcentiranju oblika, karakteru prostora.

Petrač reducirajući predmetno i kromatsko izvukao je konstantu iskaza opredmećenu u predlošku. Inzistira na ugođajnosti koju originali nude, te istovremeno sve elemente slike tretira osebujnim i suvremenim govorom. Plohe i sugerirani volumeni izvedeni valjkom zadržavaju potrebiti taktilitet, čitljiv i u epidermi površine i grafizmima koji dinamiziraju tkivo. Odrednice su i oprostorenja u ritmizaciji fragmenata, slojeva prizora potenciranih nijansiranjem crnog i prizvuka plavog. Petrač nam nudi i nešto enigmatskog u otkrivanju ikonografije slike izbjegavajući bilo kakvu shemu rješenja. Svaki primjer bio je novi izazov u prepoznavanju posebnosti pojedinih autora (između ostalih u odabiru su: Rafael, Tizian, Grünewald, Cézanne, Matisse, Modigliani, Degas, Fontana…) .

Petrač kao da opisuje neopisivo, a u slutnju prenosi vidljivu sadržajnost djela kroz slikarstvo slobodnog poteza, vrstu unutarnje strukture scene, sigurnost u provedbi ideje i kroz otkrivanje traga ljepote i istine u umjetničkom krugu vremena. Njegova su djela tako svojevrsna intrigantnost, igra duhovitog i snaga likovnog.

Stanko Špoljarić