Dora Kinert

      Svjedoci smo vremena u kojem se čovjek promijenio i kao individua i kao rod. Tehnika je postala subjekt povijesti, s tendencijom da se konačno utemelji kao totalitarizam svijeta stvari.
      Sjećam se onog vremena kada je Vilko Žiljak počeo raditi kompjutersku grafiku, a to je bilo prije otprilike dvadeset i pet godina. Računalo je tada još bilo neistražena igračka. Govorilo se o njegovim neograničenim mogućnostima, a pojmovi kao što su hardware i software počinjali su se rabiti za mnoge stvari koje i nemaju veze s elektroničkim računalima. Iz današnje perspektive gledano, bilo je to "željezno doba" kompjuterske ere.
      Svijet se rastakao u zlatnom potrošačkom dobu, ali su se već nazirali i znakovi umora i deformacija pogubnih za ljudsku vrstu. Poslije doba optimizma, nastupilo je doba otrežnjenja. Morin je napisao knjigu Kako izaći iz XX. stoljeća, pojavili su se novi Spengleri poput Guntera Andersa...
      U to vrijeme još nesofisticiranih katastrofičara i još nesofisticiranih kompjutera Vilko Žiljak počeo je raditi kompjutersku grafiku.

Odnos "prirodnjaka" prema umjetnosti

      Vilko Žiljak tom odnosu, u kojemu je cilj umjetnost i umjetnička kreacija, nije pristupio  iz strukture imanentne slobodnom duhu stvaralaštva, već mu se približio iz onoga svijeta, one sfere, koja mu je bila po vokaciji bliska - iz matematike. To znači da je on apstraktni matematički jezik znanosti, pokušao staviti u
svezu s tvarnim jezikom umjetnosti.
      U predgovoru svoje knjige Matematička poetika Solomon Markus piše: "Najviši oblik naučnog jezika je matematički jezik", a upravo putem njega Vilko Žiljak je pokušao doći do onoga što bi se moglo nazvati umjetničkim izrazom, ili točnije - likovnim izrazom.
      Ono što je tada postigao, ono što je na kompjuteru dobio kao konačan rezultat svojih pokušaja/istraživanja - i to ne samo potaknut svojom znanstveničkom težnjom za eksperimentiranjem, već poglavito težnjom za kreativnošću - stavilo nas je pred pitanje: je li to što je dobio (i što se nazvalo kompjuterskom grafikom)  produkt bez duše (koju djelu može uliti samo umjetnik umjetničkim sredstvima), ili nešto drugo?
      U odgovoru na takovo pitanje nedvojbeno valja uzeti u obzir osnovni motiv, a taj je bio: jednom segmentu "svijeta stvari" udahnuti ljudsku dušu, dati nekakav pečat čovječnosti, pružiti dokaz da sve što se na kompjuteru radi ne mora biti izraz nepodnošljive utilitarnosti, nepodnošljive pragmatičnosti u koju je potonulo suvremeno društvo. Upravo to bio je motiv Vilka Žiljaka: lišiti elektroničko računalo - zapravo njegov matematički jezik - njegove determinističke zakonitosti i potčiniti ga zakonitosti umjetničkog kreativnog indeterminizma. Njemu mora da je iskaz Marstona Morsa da je "matematika sestra i nužna pomoćnica umjetnosti" i da i u njoj "ima i genija i ludila" zazvučio kao lucidno otkriće, na kojemu svaki nadareni i duhom širok "prirodnjak" (odnosno matematičar) može otkrivati neistražene i nepredvidive putove kreativnosti. Tako se Vilko Žiljak poslužio matematikom kao metodom i jezikom kreacije (a ne kao zbirkom formula), što mu je omogućilo da stvori nešto odista novo s nečim (to jest elektroničkim računalom) što kao da je za suvremenog čovjeka u svojoj prirodi nosilo samo prijetnju jednog otuđenja više.

Marama

      Da je matematika model mišljenja kojim se pokreću čak i neke estetičke ideje, a ne zbirka formula, shvatila sam posredno prije više od dvadeset godina. Točnije, tada sam shvatila da na matematičkoj osnovi može nastati nešto što s matematikom na očigled nema nikakve veze: odjevni predmet - marama. Radilo se zapravo o dezenu koji je naknadno bio otisnut na svili, a predstavljao je nešto slično križaljki, ali izduženih pravokutnika. Bila je to ne toliko "hladna" koliko monotona, ali neobična geometrijska konstrukcija, kojoj smo sestra i ja trebale bojom udahnuti dušu. Jedna tvornica svile proizvela je na osnovi tih obojenih nacrta nekoliko različitih uzoraka marama s potpisom autora. Tada mi se to nije činilo toliko neobičnim koliko mi se čini danas. Mogle su se kupiti u mnogim zagrebačkim trgovinama. Sestra i ja, kao i naše prijateljice, nosile smo ih godinama. Kompjuteri još nisu postali svakidašnja mora naših života, možda među predmetima svakidašnjeg života ništa drugo osim te marame i nije bilo kompjuterskog podrijetla, daleko smo bili od ovakovih analiza... Neobično je da je netko na osnovi matematički definiranih krivulja proizveo nešto što se moglo omotati oko vrata ili staviti na glavu. Danas u tome vidim kreativni čin par excellence.

Krivulja

      Možda i nije tako neobično imati sposobnost viđenja brojaka (odnosno, točnije rečeno, numeričkih vrijednosti) kao slike, apstraktne slike. No, sigurno je da tu sposobnost imaju matematički nadarene osobe. Ipak, pretpostavljam da je i među njima malo onih koji su još kao djeca njegovala tu vrstu mašte i maštala na "numerički način", onako kako ostala djeca njeguju u mašti svoje vizije junaka iz bajki, imajući u tom zamišljenom svijetu nešto odista vlastito - vlastitu tajnu.
      Tako je Vilko Žiljak kao dijete imao svoju spiralu koja je opisivala trodimenzionalni lik. Zanimljiva je pojedinost ta da se nikada nije igrao bilo kakvim brojkama, već uvijek samo svojom krivuljom. Mnogo godina kasnije, mogao je igrajući se u mislima brojčanim vrijednostima stvarati "slike"; uvijek je unaprijed znao kako će izgledati. Danas u svojoj kolekciji ima više od tisuću kompjuterskih slika, i svaka od njih - samo na prvi pogled paradoksalno - nosi pečat neponovljive autentičnosti tih davnih dječjih igara. Iza njih stoji svjestan izbor u igri, a ne igra slučajnosti, jer je jednom davno sve i započelo zapretenom i skrivenom krivuljom, poput "Rosebuda" iz Građanina Kanea. Hoću reći, u biografskom simbolizmu Vilka Žiljaka vidim tu spiralu ugrađenu u  ono što ljudi, u nekim slučajevima, nazivaju životnim uspjehom, a u drugim  životnim neuspjehom.

Pitanje o smislu

      "Za prepoznavanje likovnih djela potreban je onaj nepoznati instikt koji nas vodi prema vrijednostima", kazao je jednom A. Kinert.
      Možda je prvo pitanje koje nam se nameće kada govorimo o kompjuterskoj grafici pitanje o njenom smislu. Koju vrijednost može sadržavati umjetnost koja je nastala uz pomoć elektroničkog stroja, koje dosege - osim dekorativnih - može sadržavati. Zaslužuje li ona naziv umjetnosti samo uvjetno, ili ga pak - ako kao kriterij uzmemo "onaj nepoznati instikt koji nas vodi prema vrijednostima" - zaslužuje s punim pravom? Onaj instinkt koji umjetnik osjeća u dodiru s neizmjerno širokim ali još uvijek tradicionalnim izborom  umjetničkih sredstava, među koja nismo navikli ubrajati elektroničko računalo.
      Odgovor na to pitanje možda možemo naći ako pokušamo definirati onu bitnu značajku koja nagoni čovjeka da se kreativno izrazi upravo uz pomoć kompjutera. Radi se naime o pokušaju da se uz pomoć sofisticirane tehnologije dokuči jedno od mogućih lica umjetnosti, a preko nje karakter umjetnikova (vlastita) bitka.
      U ogledalu koji je kompjuterska slika umjetnik možda odista može raspoznati svoj vlastiti pojam čovječnosti, svoju mjeru otuđenja, nazrijeti preživjele ostatke svoje osobnosti, prepoznati vrijednost subjektivnog čina. Čovjek današnjice posebna je vrsta homo creatora koji preuzima na sebe božansku ulogu time što je postao sposoban stvoriti proizvode što predstavljaju neku "drugu prirodu", a kompjuterska umjetnost jest ono što takovu ljudsku oholost može iskupljivati. Jer, ako ta "druga priroda" - u koju pripadaju i umjetna inteligencija i proizvodnja plutonija, a u ovom slučaju proizvodi kompjuterske tehnologije - može postati sredstvom umjetničkog stvaranja, onda se odista možemo utješiti činjenicom da ovaj svijet ne ide samo "naprijed" - u svoju propast - već i "unutra", ponirući u tajanstvenu čovjekovu potrebu za kreativnim izražavanjem.

Doživljaj

      "Matematika, kao i poezija, ne da se prepričavati. Do njih svatko mora da se domogne na svoj način. Ta okolnost čini, uostalom, da i ova naša razmatranja nose više karakter iskaza, nego dokaza", kaže Solomon Markus u svojoj Matematičkoj poetici.
      Pogledajmo kompjutersku sliku broj VŽd21a/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1966 (str. 49). Na sivoj podlozi lebde tri grupe krivulja: jedna koncentrična galaksija s vatrenom jezgrom u sredini lebdi u lijevoj donjoj polovici slike. U gornjem lijevom kutu naziru se koncentrični dijelovi sličnog kozmosa, ali samo u jednom, djelomično vidljivom fragmentu. Između njih teče dijagonalni snop silnica, koje te dvije skupine međusobno privlače. To je najjednostavniji opis ove grafike. Boje su tirkizne i otvoreno modre, u snažnoj korespodenciji s koraljno crvenom i otvoreno žutom.
Pitanje je doživljaja, ono banalno pitanje: što bi taj kozmos "mogao biti"?
      San, snoviđenje, samo mašta... Mikrokozmos, obojena mrlja vode, razliveni benzin na asfaltu u odsjaju sunca... Gledatelj "vidi" ono što je u stanju domisliti, i od bogatstva njegovih asocijacija ovisi dubina tog pogleda. Moj doživljaj jest radost kretanja... Beskonačnog, lucidnog postojanja, bivstvovanja, onog usklika "još sam živa!" Ta slika je poticaj mom unutarnjem biću  - koje pulsira u pritajenom sukobu emocija, razuma i iskustva - da se pokrene.

Prema harmoniji kaosa

      Medij putem kojega se Vilko Žiljak izražava, a koji je poglavito medij znanstvene provenijencije, upućuje nas na neka nužna pitanja, neophodna da bi se razumjeli priroda i motivi interesa za kompjutersku grafiku.
      Prvo pitanje jest: koliki je udio znanosti u onome što on radi? (Autor će vam sam odgovoriti: vrlo mali, ili nikakav). Pa ipak skoro svaki promatrač njegovih grafika želi biti psihoanalitičar i sam odgovoriti na ta pitanja, vjerujući da nekakva veza ipak postoji.
      Kao i svaki znanstvenik, tako i Vilko Žiljak posjeduje svijest o tome gdje se u povijesnom trenutku, točnije, u kojem se povjesnom trenutku nalazi znanost kojom se bavi. Poznato je da su kvantna fizika i teorija relativnosti (dominantne teorije 20. stoljeća) ispunile svoju zadaću i polučile velik napredak u fundamentalnim znanostima. Istovremeno, one su otvorile put neslućenim tehnološkim inovacijama. U determinizam "klasičnih" znanosti, determinizam koji smo prihvatili kao svoju sudbinu, počele su se uplitati nove pojave, kojih je glavno obilježje nepravilnost. Pojavile su se čitave porodice novih oblika, a načela po kojima je čovjek sistematizirao nove pojave morala su se podvrći novim kategorizacijama. Uočeno je da su fizičke pojave povezane s beskrajno zapletenim apstrakcijama, kao što je primjerice turbulencija u fluidima. Cjelokupan svijet, a ne samo svijet znanosti, suočio se s novim otkrićima o postojanju takovog ustroja u kojemu je evidentno da su procesi značajniji od stanja, od bivstvovanja. Toliko citiran  leptirov učinak (kad leptir negdje mahne krilima, to će se neizbježno odraziti tko zna gdje i tko zna u čemu!) savršeno predočuje sliku o finoj i posvemašnjoj ovisnosti o (slučajnim) početnim uvjetima. I suvremena znanost i suvremeno društvo i čovjek današnjice stoje pred procesima koje je najjednostavnije definirati tako da ih se sažme u pojam kaosa.
      Iz ove priče, koja ima i psihološke konotacije, izvlačim onaj "leptirov učinak" koji mi pomaže da na kraju dugog niza različitih procesa prepoznam onaj naizgled bezimeni razlog,  skriven - čini mi se - u onome što još uvijek zovemo "duhom vremena"... u  kojemu Vilko Žiljak stvara svoje kompjuterske grafike. Mogli bismo ih gledati kao autorovu misao, koja iz predodžbi o kaotičnim harmonijama stvara slike posebnih ritmova, začudnih odnosa i međuglasja. Njegova misao postaje crtež, grafikon, slika, vizualni opis apstraktnih numeričkih odnosa.
       "Svaka strast koja životu daje smisao, daje je kroz sudjelovanje u stvaranju ritma povijesti", riječi su Leszeka Kolakowskog.  To znači da postoji i da je najvrednije ono stvaranje koje ima svijest o koegzistenciji s povijesnom stvarnošću. Vilko Žiljak svoju je osobnu glad za smislom našao u nečem što znanost reflektira. No vrijednost toga stvaranja, osim u estetskom efektu, sadražana je i u načinu na koji on rabi slobodu racionalnog čina. Pretače ga naime u najsnažajniju od svih sloboda - slobodu stvaranja.

Matematička istina kao formalna istina

      Kako matematički iskaz može biti blizak umjetnosti, ako je on poglavito kategorički iskaz? Matematička istina može se dokazati samo formalnim izvođenjem , jer se odnosi na formu a ne na sadržaj. Rekli smo: ako je Vilko Žiljak krenuo od matematike, učinio je to, između ostaloga, i po instinktu matematičara koji želi utvrditi da li je njegova zamisao logički moguća. On nije pošao od stvarnog svijeta, njegova početna pozicija bila je "suho" formalna. Pa ipak, ono što je postigao kompjuterskom grafikom možda više govori o svijetu u kojem živimo i od nekih znanstvenih činjenica.
      Vilka Žiljaka ne zanima fizičko ili psihičko, organsko ili anorgansko, materijalno ili nematerijalno. Njega zanima pretočena misao, drugim riječima znakovi i simboli. On traga za nekim dubljim analogijama ljudske duše s prirodom. Tko mu sugerira ideje? Priroda sama? Osjećaj za vlastitu egzistenciju kao dio strukture univerzuma?
      Matematička i filozofska apstrakcija bliske su i preko Platona. Treba se samo podsjetiti na njegov vječni svijet, na njegov Kozmos u kojem je čovjekov univerzum samo "proizvoljno geometrijsko mjesto ili san". U tom kozmosu čovjekov je cilj  otkriti stvarni svijet, Sunce koje baca sjenku na zid špilje... Pozicija koju je izabrao Vilko Žiljak kao sebi blisku, uvjetno rečeno metafizička je pozicija, prebogata smislom za kojim stalno treba tragati.         
Simbol i broj

      Rekli smo, ova umjetnost (kompjuterska) ima svoje izvorište u misli. Misao je naime ta koja - u potrebi za kreacijom, za kreativnošću - proizvodi simbole i jezik. Simboli (u slučaju kompjuterske grafike - broj), zahvaljujući njihovoj potencijalnoj sposobnosti da utonu u podsvjest, u područje mitova i snoviđenja, mogu također postati stvaralački mediji. Tada se prenose u područje osobnih metafora, i u toj domeni nalaze skrivene analogije.
      Voljela bih znati kakva apstraktna zamisao stoji iza bilo koje od Vilkovih grafika. Jesu li one "čista emocija", "podsvjesna reakcija", ili samo istraživački intelektualni napor...?
     Ja bih rekla da, polazeći od broja (koji je i sam, kad je lišen nekog određenog podmeta, apstrakcija), Vilko ide ka "čistoj apstrakciji", to jest onoj vrsti "jezičkih" oblika kojima se služi umjetnost kad je razlikujemo od znanosti. Na tom "putu" broj gubi svoju "metafizičku" apstraktnost i stječe novu, drukčiju vrstu apstrakcije - materijaliziranu apstrakciju umjetničkog jezika. U rukama Žiljkova stvaralaštva matematika svoju apstrakciju odnosa materijalizira u ono što su umjetnička kritika i estetika uobičajile nazivati "čistom formom" Tako se u njegovim kompjuterskim grafikama apstrakcija matematike i brojeva uzdiže na razinu apstrakcije umjetničkog jezika.
      Za smislenost takove transformacije matematike nužan je pravi matematičar, pri čemu mogućoj publici najčešće nedostaje znanje potrebno da shvati, odnosno dokuči ono što bismo pleonastički mogli  nazvati  matematikom te estetičke transformacije matematike. No usprkos tome, i nama je moguće pojmiti da je tu prisutno ono što obuhvaća i umjetnost i filozofiju i znanost - ljudska misao koja traži konstante, odnosno istražuje nepromjenjivo u svijetu koji je u neprekidnim promjenama., boreći se s kaosom i entropijom.
      Ja nemam znanja da bih mogla stručno definirati smisao matematike kojom se Vilko Žiljak služi u kreiranju svojih kompjuterskih grafika, ali mogu biti zadivljena onim u tim grafikama što me podsjeća na to da je još neo-pitagorejac Nikomah iz Gerase opisivao stvarni bestjelesni svijet struktura i oblika, suprotstavljajući ih onome što danas najznačajniji fizičari nazivaju iluzornim svijetom materije. Zadivljuje me to gotovo mistično vladanje brojevima, pri čemu iza (i iznad) svega toga stoji  idealizam za koji se pribojavamo da je zauvijek izgubljen. Citirat ću rečenicu iz Flaubertova pisma George Sand: "Zakon Brojeva vlada dakle osjećajima i slikama, pa ono što se čini da je izvana, sasvim jednostavno je unutra".

Šanse za međusobno približavanje znanosti i umjetnosti

      Poznati hrvatski grafičar A. Kinert napisao je jednom: "Ne volim umjetnost koja polazi od moralne kapitulacije kao činjenice - i onda uživa u njoj." Uvedemo li kompjutersku grafiku u kontekst toga iskaza, moći ćemo promišljati o njoj kao mediju u kojem se znanost i umjetnost mogu međusobno približiti.     
      Kompjuterska slika Vilka Žiljaka, kada se s nje skine oplata tehnologije, govori (i misli), više o životu nego o umjetnosti samoj.  Uostalom, samo je končić - a taj končić je kreativnost - dijeli od poplave pseudo-umjetničkih kompjuterskih slika. Realizirati zamišljenu sliku pomoću matematike, izvesti da bude slika, postane slika - činjenica je u kojoj nema nikakve slučajnosti. Međutim, sada ne želim govoriti o postupku vizualizacije matematičke slike,  o njenoj autorskoj genezi i, nasuprot njoj, o fraktalnoj grafici u kojoj se ne prepoznaje autor i koja ni u kojem slučaju ne predstavlja umjetničko djelo. Riječ je o tome da želimo potvrditi jednu poglavito društvenu činjenicu, koja posredno govori o umjetnosti samoj, o tome je li ona živa ili ne, postoji li još, ili je mrtva. Želimo, naime govoriti o vremenu u kojemu znanost iskušava umjetnost, a umjetnost znanost
      Živimo u vremenu u kojem se ideje deriviraju iz postmodernističkih kolektora, u grčevitom nastojanju da se izvuku emocije koje više sliče na "cipele za mrtvace u kojima možemo samo leći i umrijeti, ali ne živjeti i hodati", kako bi rekao Kinert. No potraga, možda i nesvjesna, za tragovima nepatvorena života, životnoga izražavanja, izraza koji je životan, nije mimoišla ni znanost. Znanost je onaj medij unutar kojega je moguća zbiljska, istinska slika svijeta, no za znanost je karakteristično da nam pruža istinitu ali fragmentarnu, parcijalnu sliku svijeta. Nasuprot tome, umjetnost je usmjerena cjelini pogleda, ona otkriva svijet u globalu, poput filozofije. Idealno bi bilo kada bi se mogle nadopunjavati, no povijest je pokazala da je to nemoguće. Nadu iz današnje perspektive predstavljaju nove znanstvene spoznaje, po kojima znanost više ne uzima materiju, prostor i vrijeme kao konačne i nepromjenjive činjenice i sve se više propituje o njima, ne zadovoljava se više dogmatskom antiracionalnošću aksiomatskog poimanja činjenica. Otvara se novi prostor u kojemu se gube tvrdi obrisi subjektivističkih sfera uma i objektivističkih sfera materije. U tom novom prostoru  ono što bi trebala biti kompjuterska umjetnost može imati svoju veliku šansu, kao mjesto u kojem znanost više ne "kapitulira" pred činjeničnom istinitošću znanstvene fragmentarnosti, već teži dosegnuti rječitu i cjelovitu izražajnost kakvu posjeduje umjetnost.  Kompjuterska grafika, naime, ne bi trebala biti intelektualistička igra već produkt misli, i u tome bi trebala biti njena vrijednost kao i šansa za znanost. Jednostavno govoreći, više se ne može tvrditi, kao što je prije dvadeset godina tvrdio Whithead, da znanost svojom konceptualnom moći zaostaje iza umjetnosti i filozofije koje raspolažu većom snagom poimanja. Naprotiv, danas znanost može i jednoj i drugoj pružiti priliku da se održe i prežive na način koji nismo u stanju do kraja sagledati. U takvom kontekstu na dosege kompjuterske grafike, koja hoće (i može) biti umjetnost, treba gledati kao na ono sredstvo kojim se pomoću eminentno znanstvenih - tj. matematičkih - metoda postiže izraz nečega što je u sebi cjelovito kao misao ili kao osjećaj. Pridružiti se umjetnosti znanost može samo ako prepozna svoje suvremene potencijale koji joj omogućuju da se udalji od formuliranja svojih klasičnih fragmentarnih istina da bi se upustila u nepouzdanu ali rječitu cjelovitost kakvoj umjetnost uvijek teži.

O neobičnim putovima apstrakcije

      Alfred North Whithead znanstvenik je i filozof koji je na vrlo zanimljiv i originalan način prikazao genezu modernog mišljenja. Jedan od njegovih lucidnih zaključaka sadržan je u misli da što se matematika više povlači u više sfere apstrakcije, to je snažnija u analizi konkretnih, ovozemaljskih problema. Jedan drugi mislilac, Matila Gyka, uočio je da je pojam apstrahiranja sadržan i u algebarskom pojmu izomorfizma, koji znači "istovjetnost zakona što vladaju različitim matematičkim strukturama". Za Gyku, filozofa koji traži analogije, to je samo dokaz da postoji sveza između suvremenih principa teorijskog mišljenja i antičkog principa identičnosti Nikomaha iz Gerase. Teorija grupa, koja se pokazala svrsishodnom u teoriji relativnosti, (i algebra općenito), usmjerile su se ka još apstraktnijem, ali - što ovdje želimo  posebno istaknuti - figurativno izražajnom sistemu "teorije mreža". Matematički objekti izkazuju se kao točke, a njihovi međusobni odnosi prikazani su pomoću slikovitih dijagrama. U vrlo slobodnim odnosima, tu se ponovno susreću kvadrat, kocka, peterokut... sve do najsavršenijih mrežnih struktura (kojima se služi suvremena algebra), a koje su zapravo Pitagorine i Platonove realizirane zamisli.  Ako znademo da su upravo tako nastajale kompjuterske grafike Vilka Žiljaka, može li se - idući tim slijedom misli - zaključiti da je i on samo onaj koji slijedi dugi put što povezuje pet Platonovih tijela s najvišim postignućima suvremene matematike? Može li se, naime zaključiti da je u njegovu slučaju također suvremena apstraktna misao našla svoju potvrdu u nečemu što može biti blisko "konkretnosti" umjetničkog izraza?

Transcendentalni idealizam kao psihologija matematike

      Nas ovdje zanima onaj stupanj idealizma što ga matematika skriveno posjeduje, još od Platona. Za taj "idealizam" nije bilo nužno da bude izveden iz nekog posebnog sistema. Želim samo naglasiti da sve do današnje post-einsteinovske kozmologije on postoji kao pozicija u kojoj se čuva i zaštićuje pravo na nematerijalističko poimanje svijeta. Uostalom, sam Platon je izrekao čuvenu rečenicu: "Neka se niko nevješt ne bavi geometrijom". Ona se, naravno, može tumačiti na različite načine, ali ja je želim razumjeti u kontekstu tvrdnje da sveukupan napredak znanstvene spoznaje nosi klice transcendentalnog idealizma sličnog Platonovu, za koji držim da je održao ovaj svijet, i kojemu možemo zahvaliti što znanosti, poput matematike, nisu uvijek suhoparne, već su, naprotiv,  poticajne. Poticajne na način "leptirova učinka" - čak i u umjetnosti! Uostalom, i matematika sama ima vrijednost koja je postojana na način na koji je postojano umjetničko djelo. Jedino o takovoj postojanosti nama danas govori Regiomontanus kad kaže: "Euklidovi teoremi imaju danas istu sigurnost  i točnost, kao što su imali prije tisuću godina. Arhimedova će otkrića prouzročiti isto divljenje u ljudima koji će živjeti nakon tisuću generacija, isto kao što ga uzrokuju u nama." Međutim, sve ovo ovdje nije rečeno da bismo naglasili uzvišenost matematike kao "prve filozofije", već da bismo istaknuli tisućljetnu duhovnu klimu u kojoj mislioci - matematičari, filozofi, fizičari, znanstvenici općenito, a poglavito oni koji su inficirani virusom transcedentalnog idealizma - daju pečat i ovom vremenu. Oni tragajući za znanstvenim spoznajama imaju osjećaj za filozofski smisao stvari, oni se čak približuju stajalištima bliskim antičkim misliocima, posebno Pitagori. Oni, bojeći se suhoparnosti suvremene znanosti, pozdravljaju nova otkrića u suvremenoj fizici i kozmologiji, koja ne isključuju čak ni postojanje univerzalnog logosa. Oni, jednom riječju, unose živost u znanost samom činjenicom što je ne prepuštaju njoj samoj već je drže pod kontrolom onoga ljudskoga. Matematici takovi mislioci podaruju psihologiju. Ima nečeg potresno ljudskog i nadasve pjesničkog u rečenici opata Teilharda de Chardina, koja glasi: "Možemo reći da (...) dokle god pogled dopire, svijet oko nas se kreće vučen dvijema spregnutim strujama suprotnih smjerova, jednako ireverzibilnima: entropijom i životom".
      "Osloboditi nešto malo bića za vječnost", to je ne samo glavna misao  toga čuvenog oca, već možda -  tim citatom uvjerljivo formulirana - misao sviju onih koji na znanosti izgrađuju vlastitu imaginaciju, dopuštajući joj da se grana i razvija na najrazličitije načine. Poput kompjuterskih grafika fizičara i matematičara Vilka Žiljaka.

Umjetnost i kompjuteri Vilka Žiljaka

      Ne bih znala reći čime sebe smatra Vilko Žiljak. Znanstvenikom? Umjetnikom?  Od prvih početaka bavio se znanošću, ali i njenom praktičnom primjenom (njegov prvi, veliki uspjeh bio je projekt hrvatskog naftovoda, u vremenu kada su takovi projekti izvedeni pomoću kompjutera bili rijetkost). Završio je studij fizike na zagrebačkom sveučilištu, predavao je i predaje stolno izdavaštvo, ali se nikada u svojim predavanjima nije na "fah-idiotski" način držao struke. Istovremeno, uvijek je malčice bio ispred drugih u otkrivanju onoga što će tek biti "duh vremena" - njegov nemirni duh nije mu dopuštao da se predugo zadrži u bilo kakvoj kolotečini. Mijenjao je poslove, ali isto tako i ideje. Živio je i živi od poslova kojih se nikada ne bi prihvatio neki institutskom radu naklonjen znanstvenik. Ipak, ove biografske pojedinosti ne bi bile po sebi ništa posebno da se istovremeno nije iskazivao kao stvaralac na planu nečega tako neobičnog kao što je to prije dvadeset i više godina bila kompjuterska  umjetnost. I danas istrajavanje na tome samo upućuje na potvrdu mišljenja da se u slučaju Vilka Žiljaka radi o nekoj vrsti neo-renesansnog čovjeka, što nije u suprotnosti s mogućnostima kompjutera. Kompjuter naime pruža gotovo neograničene mogućnosti jednoj osobi da bude istovremeno i kreator i realizator vlastitih zamisli, ali to podrazumijeva ne samo višestruke talente, već i solidna primijenjena znanja. U svakom pogledu biti  "sam svoj majstor".
      U članku pod nazivom "Nezavisno proučavanje znanosti", objavljenom 1979. u londonskom časopisu New Scientist, britanski znanstvenik James Lovelock piše o svom snu o nezavisnosti, koji može vrlo dobro ilustrirati istu ili sličnu pobudu koja znanstvenika nagoni na put nesigurne samostalnosti: "Moj konačni cilj bio je da radim poput umjetnika ili romanopisca. Želio sam se na kreativan način baviti znanošću, bez ikakvih ograničenja koje bi mi mogli nametnuti poslodavci ili mušterije, koji se - možda u najboljoj namjeri - uvijek žele uplesti u vaš posao. Postupno sam otkrio da odgovor leži u tome da se bavite samo onim stvarima koje su uistinu zanimljive ili koje izazivaju vašu znatiželju". Vilko Žiljak je tim stvarima, koje izazivaju znatiželju i koje su mu uistinu zanimljive, posvetio najveći dio svog vremena, boreći se sa svakodnevnim preprekama koje su mu stajale na putu.
     Postoji još jedna pojedinost na koju valja upozoriti: i u jednom zapravo banalnom poslu, koji mu služi poglavito za to da bi izdržavao sebe i svoju obitelj, Vilko Žiljak je mudro svoje znanje stavio u službu umjetnosti. On je naime jedan od rijetkih stolnih izdavača koji se posvetio reproduciranju umjetničkih djela putem digitalnih tehnika, dajući im prednost pred onim "kompjuterskim tiskovinama" koje čine uglavnom reklamni oglasi, na kojima većina stolnih izdavača usavršava svoje umijeće. To njegovo opredjeljenje ne reflektira se ni na koji materijalni način, osim kao entuzijazam.
      Došli smo do točke na kojoj možemo zaključiti da je ovaj autor sasvim osebujnih kompjuterskih slika, smisao svoga djelovanja našao u onom području u kojemu je, zahvaljujući svojoj imaginaciji, uspio spojiti intelektualne i emocionalne sile - u kompjuterskom izrazu. Mnogo je svoje energije Vilko Žiljak unio u to, ali kako kaže Lovelock: "Grubo rečeno, život je jedan od onih procesa koji ćemo naći uvijek tamo gdje postoji obilan dotok energije", a  u to ne treba sumnjati - Žiljak je ima u izobilju.

Pokušaj interpretacije

      Ne želim ulaziti u ocjenu na znanosti utemeljene estetike, estetike koja se služi znanstvenim jezikom, koja ne samo što u pozadini kompjuterske grafike vidi znanost, već je i tumačiti želi pomoću znanosti. Pa ipak, unatoč toj negativnoj poziciji, mi i dalje želimo izraziti svoj doživljaj takovog umjetničkog djela što u jezgri svoga postanka ima znanstvenu (tj. matematičku) ideju, koja na posljetku, nakon što je prošla kroz zamršeni digitalni postupak, rezultira eksplozijom linija i boja. Čak kada bismo se i htjeli upustiti u znanstvenu analizu, morali bismo poznavati odgovarajuće termine iz geometrije, algebre ili fizike i - osobito - informatike... bila bi nam potrebna čitava matematička kultura.
      Već na početku jedne takove analize bilo bi nužno objasniti mnoge znanstvene termine i asocijacije, a to opet pretpostavlja razumijevanje znanstvenog jezika - jezika koji je u svojoj osnovi ograničen, jer je stečen umjetnim putem i koji podrazumijeva izdvajanje (umjetničkih) oblika iz općeg konteksta, što sve upućuje na to da je znanstveni jezik nedostatan da objasni umjetnički doživljaj. A za nas je umjetnički doživljaj najvažniji, on je sve - poglavito razlog za svaku umjetničku akciju. Jer ono što je umjetnički doživljaj, što je draž i čar svakog umjetničkog djela, ne može se prevesti u racionalne elemente.
      Sugestivnost slike je neponovljiva, ona predstavlja doživljaj. Možda je u nekim drugim umjetnostima, kao što je umjetnost riječi, znanstvena analiza moguća i opravdana. Solomon Markus tome problemu pridaje veliku pažnju, ali u konačnici njegova misao rezultira oprečnim stajalištem, a rezultat toga je knjiga Matematička poetika, iz koje izdvajamo ovaj citat: "Pokušaj da se sugestije nekog pjesničkog teksta dokuče bez prethodnog upoznavanja njegove pojmovne osnove dovodi jedino do pojava (manje ili više znanstvenog) neznanja. Dvosmislice neznanja pokazuju se ponekad kao dvosmislenosti i misterije pjesništva, pa se onda istinski napor za otkrivanje sugestivnog bogatstva teksta zamjenjuje proizvoljnom interpretacijom koja izrasta isključivo iz čitaočeve intuicije". To je što se tiče pjesništva... A što se tiče našega problema, on i dalje ostaje, i mi ćemo ga u svakom slučaju pokušati riješiti na drukčiji način.
      Prije nego što se upustimo u vlastito tumačenje kompjuterskog djela Vilka Žiljaka, pokušat ćemo odrediti što kompjuterska garafika nije, da bismo lakše zaključili što ona uistinu jest - u odnosu na znanost (uvijek se na nju vraćamo), respektabilnu u svom golemom potencijalu, koja negdje duboko u pozadini stoji iza te kompjuterske grafike. U tom smislu mogli bismo zaključiti da je ona u prvom redu individualnog karaktera koji joj određuje njen autor, zatim da je neponovljiva u kreativnom smislu, potpuno otvorena za sva moguća tumačenja, ali otvorena i u smislu autorove imaginacije. U matematičkom smislu - donekle predvidiva, ali i nepredvidiva u onom smislu u kojem grafičar jetkajući, ili na bilo koji drugi način priređujući podlogu, ne može do kraja predvidjeti rezultat. U tom kontekstu nas zanima "neizrecivost", "zanos", "nepredvidivost", "moguće konotacije", pa čak i stanovita "alogičnost", jednom riječju - sve ono što znanost nije, a umjetnost jest.

Jedna mala usporedba s Mauritsom Cornelisom Escherom

      M. C. Escher (1898. - 1972.) grafičar je poznat po svojim geometrijskim konstrukcijama koje odmah, već na prvi pogled,  upućuju na banalni zaključak da se radi o umjetniku nadarenu za matematiku. Usprkos tome, poznato je da je bio bez neke dublje matematičke naobrazbe. Njegove grafike ni u kojem slučaju nisu bile potaknute rješavanjem matematičkih problema, ali su matematičari sami nalazili u njegovu djelu i njegovim zapisima bogatu matematičku intuiciju, poticajnu u razumijevanju matematičkih problema. Ukratko rečeno, ta djela su matematički sadržajna jer raščlanjuju trodimenzionalni prostor, propituju razne moguće varijante razdiobe ravnine, iskušavaju različite moguće skupine simetrija, odnosno pravilne razdiobe ravnine, te propituju "geometrijske tvorevine". Ono što je posebno zanimljivo jest to da je Escher svoje grafike konstruirao mjesecima, unoseći u jedan, u principu uvijek isti, jednostavno složen sustav linija pomalo naivnu simboliku zapadne kulture: anđele i vragove, stepenice što znače "uspone", nasuprot "padova" itd. Njegove grafike nije teško "protumačiti", premda su neke od njih samo zgodni  i dopadljivi ornamenti, nastali pod utjecajem maurske naivne umjetnosti. Escher je popularan autor kojega se reprodukcije mogu naći čak i na dopisnicama, (u knjižarama su oduvijek na cijeni i dobro se prodaju razne vrste "papirnatih dosjetki"!), a za njegove grafike se može reći da su upravo to, iako se mogu naći i u psihološkim udžbenicima u kojima služe za testiranje vizualne percepcije.
      Usporedbu između Eschera i Žiljaka činimo zato da bismo pokazali kako se radi u dvjema potpuno oprečnim stvarima, iako se matematika spominje kao više ili manje važan element i u jednom i u drugom slučaju. Naime, Vilko Žiljak je, premda matematičar i fizičar, pristupio kreativnom činu potpuno neopterećen vlastitom strukom, ne tražeći ideale reda i simetrije i "pravilne razdiobe"... Naprotiv, on je uletio u kaos sam, nalazeći da je vrlo poticajan, poglavito stoga što ga ne shvaća doslovno - kao nered - već kao izvor životne, stvaralačke energije. Smatra ga izvorom svih mogućih oblika. Escher se u ovakovoj usporedbi doima kao netko tko je uspješno spojio Rubikovu kocku, ili oblikovao svoj vlastiti lego-svijet. Ako tu i postoji neki problem, onda je on u tome da sve geometrije lijepo "štimaju". (Nije slučajno, kao što smo već napomenuli, da je on svaku svoju grafiku radio mjesecima). I da zaključimo, Vilkove se grafike mogu usporediti s velikom ozonskom rupom kroz koju se nazire svemir, odnosno ona ljepota koja ne pripada materiji. One sugeriraju (i pokreću) one ponekad nedokučive odnose koji postoje između svijeta i našeg senzibilita, koji ovise (kako bi rekla Simone Weil) o ustrojstvu našeg tijela i naše duše. Pogled Vilka Žiljaka upućen je k tim osobnim, ujedno i općim visinama ili dubinama, dočim se Escherov drži površine i ne dopire dalje od psihologiziranja.

O mogućoj refleksivnoj poticajnosti Vilkovih grafika

      Vilkove grafike moguće je svrstati, grupirati, odnosno sistematizirati na različite načine. No prije nego što se u to upustimo, pokušat ćemo nešto reći o refleksivnosti koju one potiču. Radi se naime o tome da su u njegovom slučaju emocije te koje prate i potiču misao, i usprkos tomu što se radi o postupku uz pomoć kompjutera, tajna programiranja emocionalnih (umjetničkih) reakcija ostaje nedokučiva. Kao kod svakog drugog umjetničkog djela i u slučaju Vilkovih grafika o tome možemo samo spekulirati... To znači da smo, unatoč tome što se radi o kompjuterskoj "umjetničkoj tvorevini", utisku otvoreni na isti način kao da se radi o bilo kojem drugom umjetničkom djelu. Stojeći pred Vilkovom kompjuterskom grafikom, mi moramo kao i pred bilo kojim drugim (umjetničkim) djelom, sami pokrenuti cijeli niz mehanizama - bez obzira radi li se o površnim asocijacijama ili pak o mitovima i predrasudama koje imamo o tehnologiji  - i  pustiti da oni sami svi istovremeno djeluju. Uostalom svaki poticaj ka refleksivnosti u svezi je s našom željom da proniknemo u zagonetnu ali jalovu tajnu ljepote. "Željeli bismo se njome hraniti, ali ona je samo nešto na čemu se zaustavlja oko, ona se samo pokazuje na stanovitom odstojanju", kaže Simone Weil. Jer, ljepota  nije svojstvo koje pripada samo materiji. Ljepota o kojoj govorimo proizlazi iz odnosa tog svijeta i našeg senzibiliteta. Ono što nam preostaje, to su pokušaji da ostanemo u kontaktu s onim što nam poručuje sam autor, a to je da preko njegovih grafika nasljedujemo jednu (kontemplativnu) ljepotu svijeta, "sklad kružnog kretanja". Ne tražimo svrhu, poslušajmo autora i to kakav nam svijet on sugerira. Možda je to ključna točka njegova umjetnička djelovanja.
      Stoicizam ili nihilizam? Što je autor sam, i kakav nam svijet on sam sugerira... Ne mogu se oteti dojmu da u poplavi suvremenog nihilizma Vilko Žiljak svjedoči o nečemu suprotnom. Stoicizam sadrži stanovitu impersonalnost, a takovu impersonalnost sadrži Vilkov zakovitlani svijet. Ta impersonalnost ima poput stoičke stanovitu snagu, koja dolazi upravo od neinzistiranja na osobnosti. Mi zapravo nigdje ne "vidimo" autora. On se negdje krije. A upravo činjenica da se krije, govori protiv osrednjosti u koju je upalo današnje poimanje autorstva. Napor volje  - to je ono što je uočljivo, to je ono što je očigledno, ono što posvjedočuje njegovu ljubav prema ljepoti svijeta. Sve što čini radeći svoje grafike nije drugo doli nastojanje da se održi u zbilji. On istražuje njezinu skrivenu homogenu slojevitost. On ulazi u njezine labirinte. On se odriče svrhovitosti, ali prati sva moguća gibanja u svim mogućim kombinacijama. On traži sklad a nalazi asimetriju, ali je se ne odriče i ide dalje. Ono što istinski voli zavičaj je koji nije od "ovoga svijeta". I upravo zato je pravi. Tu se umjetnik ne susreće samo s teoretičarom fizike, već i sa filozofom.
      Sve ovo ima smisla samo ukoliko u njegovim radovima prepoznajemo svemir. U početku sam se bojala napraviti ovu usporedbu, jer je banalna, ali mislim da je istinita i zato je se ne odričem. Ali taj svemir uključuje zemaljsko... Sve to zajedno - Vilkova je domovina. Anonimna, apstraktna, daleka... I za gledatelje poticajna. Upravo stoga, nimalo nihilistična.

Grafika kao kreativno istraživanje

      Došli smo do one točke razmatranja koja zahtjeva da se uzme grafički list i pronikne u doživljaj, značenje i smisao. Tu se možemo poslužiti Heideggerom koji cjelokupnu ljudsku djelatnost izjednačava s kreativnim rješavanjem problema, odnosno s umjetničkim stvaralaštvom. Sve što smo predhodno izrekli sada imamo pred sobom u otprilike tisuću otisnutih mikrokozmosa, sličnih ali i različitih. "Mi ne znamo što je naš cilj dok ga ne postignemo", kaže Heidegger. Ali sada je Vilkov cilj pred nama, - grafički list kao kreativno otkriće - i treba mu se posvetiti.
      Započet ćemo od oblika i zapitati se kakve oblike kreira (zamjećuje i vidi) Vilko Žiljak. Osnovu tog kreiranja predstavlja nekoliko različitih načina grupiranja oblika, a njih najčešće tvore isprekidane linije ispunjene bojom, na jasnoj, u većini slučajeva jednobojnoj podlozi. Mi ćemo neke od tih oblika i njihove karakteristične suodnose navesti. To su: nazubljene mrlje, vrtložne skupine linija, linije koje se izvode iz jednog ili više središta, linije u koncentričnim geometrijskim odnosima... i na kraju oni oblici koje bi se moglo nazvati čistom slikom kaosa.

Nazubljena mrlja

VŽs8/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996
VŽd32/BF-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996
VŽ89.90/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996

      Ove tri grafike odabrane su da bi se predočio taj zanimljivi isprekidani oblik nazubljene mrlje. On je smješten u prostoru tako da u njemu "pluta", držeći se sebe sama, u nevidljivoj cjelovitosti. Krajevi (izdanci) svjedoče da su se jednom pokušali odvojiti, ali nisu uspjeli. To znači da se oblik još uvijek "drži skupa", lebdeći na jednobojnoj pozadini. Vjerojatno nije slučajno što je na sve tri grafike taj oblik modar, sa svijetlim i tamnim  prijelazima. Pozadine na kojoj lebde su sive, svjetlo crvene i bijele s ružičastim mrljama koje se nejasno naziru. Tri modra plutajuća kontinenta. Modra snaga zbližavanja... Modra bliskost koja se uspjela održati.
Vrtložne skupine linija
     
VŽ12k,2/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996
VŽ12k/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996
VŽ3a/4BF-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996
     
      Ova tri grafička lista odlikuje snažna sprega vrtložnih linija i jakih boja. Prva, u  crveno-ružičasto-sivom, više je slika sklada nego kontrasta. Crveno-ružičasta sugerira površinu vrtloga, siva njegovu dubinu. Druge dvije toliko su koloristički snažne da odavaju postojanje površinskog ritma vrtloga koji poništava svaku dubinu. Vrtlog je tu u funkciji boje. Oko je pod pritiskom ljubičasto-žutih i crveno-ljubičasto-modrih opreka. Ritam crte kao da iskače i iz prostora i postaje brzi ritam glazbe.

Linije sa središnjim ishodištem

VŽd31/BF-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996
VŽs1-4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996
VŽd23/4F-B-GE-CMY-SI-SH, 1975/1996

      Prva od ovih triju grafika posjeduje snagu svjetlosne eksplozije; od središta prema periferiji, na nebesko plavoj podlozi (koja se rastače u modre mrlje), račvaju se zlatno-žute silnice. Refleks je to nečega što se dogodilo u plavetnoj dubini. Ali, taj proces ne nestaje bez traga, već se ponovo vraća jednom drugom, dubljem središtu u donjem lijevom uglu. Svjedoci smo elegantnog prelamanja silnica, njihovog novog utoka, koji može sugerirati samo jedno - da takovih ishodišta ima na tisuće, iako su nedostupna našem oku. Ovo je grafika gotovo mističkog ugođaja, meni jedna od najdražih.
      Druge dvije iz ove skupine uopće nisu mistične; naprotiv, sugeriraju mikroskopsko kretanje tvari koje se ne mogu spojiti, poput ulja i vode. To potenciraju i boje, optočene jedna drugom na način kako to čini priroda, a ne čovjek. Ovo su slike srži više nego slike ishodišta, ali ishodište i srž dvije su sestre jedna drugoj nalik.
Raznorodne linije u usputnom dodiru

VŽ20/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996
VŽ17/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975-1996
VŽs3/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996

      Ovo je najčešći "motiv" na Vilkovim grafikama. Možda njemu najdraži. U svakom slučaju, savršeno odgovaraju mojoj predodžbi o oblicima što ih je stvorio onaj kome su prirodne znanosti bliske. Te grafike predstavljaju vizualizaciju različitosti. Isprekidane linije u koncentričnim krugovima dodiruju se s dijagonalnom bujicom linija koje teku. Na nekima od njih, kao da je neka sila rasprsnula u tisuću crtica ono što je još donedavno predstavljalo dvije različite suvisle cjeline. Neke su "žive" poput praiskonske lave koja se razlijeva u crvenom odsjaju, neke su "hladne" i zaleđene. Kako opisati praiskon, prapočelo, prvu živu vrtnju materije? Možda apstrakcijama kakove su ove Vilkove grafike, u susretu s kojima su moji pokušaji deskripcije odista naivni, ali u mojim pokušajima artikuliranja neizbježni. (To naravno ne znači da mislim kako ti oblici moraju biti prepoznatljivi i nečemu nalik). Isto tako mogla bih upotrijebiti bezbroj riječi i osupnuti samu sebe asocijativnošću kojoj nema ni kraja ni konca. Uostalom, jedna je poznata grafičarka na njima zapazila ono što je možda svima očigledno, ali je meni promaklo - da su rubovi Vilkovih oblika neuobičajeno oštri!  Na kraju - ono što ja "vidim" jest odnos uzajamnosti različitih entiteta. A to što je ta uzajamnost slika modernog kretanja znanosti, (u smislu subjekta i objekta, odnosa moderne tehnike i moderne fizike) može biti samo zgodna dosjetka.

Slika kaosa

      Sve one grafike kojima (naravno, samo uvjetno rečeno), ne možemo precizno odrediti oblik, poradi neke - samo formalne - sistematizacije, možemo nazvati slikama kaosa. To je najlakše, a i onako se savršeno logički poklapa sa izčezavanjem naše slike svijeta. One koju smo naslijedili od zapadne civilizacije. Ta slika svijeta, kako je rekao Denis de Rougemont: "...izmiče našem razumu, kao što je već našem osjećanju izmakla. Nadišavši materiju, koja je, međutim, bila postala glavnim predmetom znanosti, mi bivamo nemoćni pred misterijom, za koju je ova znanost vjerovala da je može ukloniti. Cijeli Kozmos se razlaže u zastor satkan od valova koji daju život praznini. I 99% kozmičke tvari sastoji se od vodika i helija, koji je i sam nastao iz vodika. Taj krajnji supstrat fizičkog svemira je jedan "čvor energije"... Pojavni svijet tek je plutača što se drži na oceanu-bez-obala-i-dna nematerijalne Energije. ...Ali što se nalazi iza tog zastora? To pitanje nema smisla, kaže nam se".
      Navodim ovaj citat da bih stvorila podlogu za zapravo jedinu moguću interpretaciju ne samo ovih grafika, nego i većine temeljnih stvari kojih se dotaknemo. A da je kaos ušao u sve pore naših života, to i ne treba posebno naglašavati. On je destruktivan, istovremeno, on je stvaralački, ali iznad svega - on je činjenica o koju se svakodnevno spotičemo. Ipak, nitko ne može prisiliti nikoga, pa ni matematičara i fizičara Vilka Žiljaka, da  se drži samo pojavnoga svijeta i matematike, što izgleda da je jedino što nam preostaje u pojašnjavanju onih temeljnih stvari našeg postojanja koje ni kroz sva stoljeća uz "mišljenje kroz napetosti" (one Kierkegaardove i one Brunove i one Einsteinove) nismo uspjeli riješiti. Naš duh se i dalje "spotiče o transcendenciju".
      Umjetnost - možda najevidentnije upravo kompjutorska umjetnost - jedan je od odgovora na ovo pitanje. (Drugi je odgovor religiozni osjećaj). Najviše što može donijeti autoru samome, ali i gledatelju, jest - paradoksalno - osjećaj "porasta smisla". Jer "mjera je velike umjetnosti ljubav, a ne postupak izražavanja" (de Rougemont). Otvoriti unutarnje oči i hrabro unići u varijacije kaosa, a pritom sačuvati svijest o krajnjem cilju koji se želi postići. A taj krajnji cilj jest stvaralački cilj, koji sam razrješava proturječnost što ih u sebi sadrži.
      Dakle, većinu Vilkovih grafika čine slike kaosa. Za te oblike ne ćemo reći da su "fantazmagorični", jer to ne odgovara smislu svega do sada izrečenoga. Oni su jednostavno "apstraktni" i beskrajno čisti u svojoj apstraktnosti. Tu su figurativne asocijacije nemoguće, a kada bi i bile moguće, bile bi izlišne. Boje i linije se prije sukobljavaju negoli prožimaju. "Manje" ne uranja u "veće", a  geometrijski oblici nemaju nikakva smisla. Ništa ne "govori" ni o čemu, pa ipak "sve" je kristalno jasno, kao na dlanu. Ono što odista zahtijeva ovaj grafički iskaz, jest visoki stupanj gledateljeve sposobnosti za neizrecivo. Ove grafike nas vraćaju transcendencijskim opcijama, od kojih nas ne mogu odvratiti ni "dovoljno jake droge", kako bi rekao Denis de Rougemont.
      Ali da se ponovo vratimo izravnom tumačenju Vilkovih radova. Odnosi boja toliko se razlikuju od grafike do grafike da ih je gotovo nemoguće uspoređivati. Uzmimo na primjer grafiku pod brojem VŽ1k/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996 i njoj srodnu VŽ7k/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996. Zagasito modru i njoj komplementarnu crvenu odvaja nešto poput aure: titrajuća zlatna, koja zrači svjetlošću. Zelena je tu da pojača taj efekt. Boje ne "jedu" jedna drugu, rubovi koji ih dijele odista su na prvi pogled "oštri". Ali se zapravo radi o nečemu sasvim drugome: efekt oštrine postiže se zlatnim obrubom koji ima snagu sažimanja, ali i snagu razdiranja - istovremeno. Krajnji dojam jest dojam sveopće nužnosti, po kojoj sprega linija i boja nije rezultat "slaganja" boja, "kombiniranja", planiranja efekata, već rezultat neke metafizičke "više sile", po kojoj je autor neka vrsta medija koji prenosi nepoznate, tajanstvene poruke, poruke svijeta koji ne poznajemo, ili procesa koji su nam strani. Pred time smo zatečeni kao što bismo bili zatečeni pred vlastitom mikroskopskom krvnom slikom: ne bismo je razumjeli (ukoliko nismo liječnici), ali bismo bili zgromljeni samom strukturom tvari od koje smo sačinjeni, a od koje u krajnjoj liniji ovisi naše postojanje, naš prividni svakodnevni "mir" i naša "sreća". Mogla bih to sažeti u iskaz da ta slika kaosa jest slika kozmičke tvari od koje smo sazdani.

Jedan netipičan primjerak

      Grafika pod rednim brojem VŽ10lin/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH,1975/1996, svojom se posebitošću izdvaja od ostalih Vilkovih grafika. Radi se o dva kompaktna polja podijeljena dijagonalom. Na prvi pogled - ništa osobito. Ali ako je bolje pogledamo, ona kao da predstavlja hologram neke Seuratove slike. Radi se o strukturi dvaju zrnaca prljavo ljubičaste i prljavo zelene boje, a njihova "prljavost" dolazi od još sitnije zrnate strukture od koje su te dvije obojene plohe sačinjene. Povrh tih dviju ploha, ili "iza" njih - ovisno o načinu percipiranja - lebde transparentni, amorfni oblici iste "kakvoće". Ova grafika, naravno nije nastala sa svjesnom namjerom da se imitira nekakav "impresionizam", ona je naprosto takova. A kao takova, ona pokreće sistem asocijacija koje nas dovode do Seurata. Ona nam govori o smislu suodnosa bliskosti i odijeljenosti. Također, svojim delikatnim ozračjem, ona nam govori o poetskom izvoru čovjeka, bio on čovjek mišljenja ili čovjek djelovanja, te o odbijanju da se jedno odvoji od drugog. Kada bi se dijelili naslovi koji nisu tek numeričke oznake za puko prepoznavanje, ja bih je tako nazvala: "Odbijanje da se jedno odvoji od drugog".

Boja

      Do sada smo govorili o karakteru linije, o "crtežu", ali boja je ta koja Vilkovim grafikama daje glavno obilježje. Gledajući ih rasprostrte u velikom broju, dolazimo do zaključka da je autor želio ispitati sve mogućnosti, da je skloniji variranju jedne zamisli kada je po srijedi crtež nego li kad se radi o boji. U pogledu boja i njihovih kombinacija, pa i u pogledu odnosa linija - boja, on je odista nepredvidiv. Rezultat je kaleidoskop, u kojemu svaka grafika predstavlja jedan trenutačni pokret obojenih stakalaca. Već u drugom trenutku, stakalca će biti pomaknuta i slika će biti drukčija. Ovu usporedbu ne treba doslovno shvatiti, jer nije po srijedi tek igra, već istraživanje mogućnosti jednog medija koji treba shvatiti tek kao sredstvo. Kompjuter pruža odista velike mogućnosti, ali Vilka zanimaju samo one u kojima će njegova kreativnost doći do izražaja. Njega osvaja boja. Ona je njemu onaj iracionalni (umjetnički) fatum, koji mu daje osobnost, možda i mimo njegove volje. Jer, jedno je ono što autor sam želi i postiže svojim djelom, a drugo je on što je u njegovu djelu erupcija nesvjesnog. U svakom slučaju bio Žiljak opsjednut bojom svjesno ili nesvjesno - ona je njegova snaga.

Ritam

      Ritam i oko Vilka Žiljaka u pravom su srodstvu. On je bez sumnje osoba sa smislom za glazbu. To potvrđuju mnogi njegovi radovi između kojih želimo izdvojiti dva: VŽ10/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996 i VŽ11/4F-B-GE-FE-CMY-SI-SH, 1975/1996.
      Ovaj rad je pomalo nalik op-artu, upravo zahvaljujući geometrijskom ritmiziranju žute i crvene boje. On nas ujedno podsjeća na rane Vilkove radove kod kojih je taj postupak "geometrijskog ritmiziranja" bio još očitiji. Ali ritam današnjih Vilkovih radova posjeduje istu kaotičnost kao i ostali njegovi radovi, dok su raniji bili slijed i odraz nekog kakvog-takvog reda. Na drugoj grafici događa se nešto slično, ali ne i isto. Naime, ovdje ritam ima oblik zvuka, dugog, polaganog, kao da ga je ispustio neki puhački instrument. (Ne mogu se oteti tom dojmu). Autor je, uostalom, nekad svirao saksafon, i premda mi ta činjenica služi tek da dopunim njegovu duhovnu biografiju jednim podatkom koji će možda čitatelju biti zanimljiv, smatram ga donekle važnim i za njegovo vizualno izražavanje. Smisao za ritam i za njegovu vizualizaciju ide u prilog našoj tvrdnji da se radi o autoru neobuzdane snage, koju pod utjecajem nekog unutarnjeg imperativa mora stalno iskazivati. Jednom je to boja, jednom ritam, jednom krivulja, ali uvijek, u svim slučajevima, snažan unutarnji poriv za samopotvrđivanjem.

Podloga
      "...ocean bez obala i dna nematerijalne energije".
      (Denis de Rougemont)

      Podloge na Vilkovim grafikama ne govore baš mnogo. Uglavnom su jednobojne, rijetko kada bijele. One su prostor događanja i stoga "neutralne". Ničemu ne pripomažu, ničemu ne odmažu. Podloge većine apstraktnih slika su takove. Naravno, neki slikari su skloni tome da u podlogu unesu malo od atmosfere  onoga što bi željeli izraziti cjelokupnim djelom, ali to je u slučaju Vilkovih grafika odista izlišno. Njihov unutrašnji smisao ne bi trpio narativnost podloge, njihovoj apstraktnosti pripada ista tamna praznina koju ima svemir ili (u rijetkim slučajevima) - bešćutna praznina bijeloga.
      Podloga možda najviše govori o senzibilitetu za duhovno u čovjeku, a u slučaju ovoga autora - ona svjedoči o čistoći njegove koncepcije.
      Postoji još jedna (teorijska) mogućnost, kad su u pitanju ove grafike: da se podloga pojavljuje "sama od sebe". Ali ja nikad nisam ništa pitala autora o tome. Ako već postoji neki smisao koji autor može uspješno artikulirati, a to je "crtež", onda nas čista podloga može osloboditi od groznog dekora koji prati svaku (likovnu) ekspresiju naše egzistencije. Sklona sam misliti da je samo onima koji čvrsto znaju što hoće primjeren takav izbor.

Umjesto biografije

      Jednom davno, s nekog antikvarnog otpada pokupila sam dvije knjige, a da ni sama nisam znala čemu bi mi mogle poslužiti. Jedna je nosila naslov "Burgen und schlšsser in Bšhmen", druga, "Schlšsser und Herrensitze in Pommern". Bile su tiskane u Frankfurtu 1978. godine. Jedini suvisli razlog kojim sam samoj sebi mogla objasniti zašto sam ih kupila i čuvala sve te silne godine, ležao je u tome što su sadržavale stare gravure ladanjskih kuća i kurija, na području koji rado zovemo Srednjom Europom. A da se taj dio svijeta zove drukčije i nalazi bilo gdje drugdje, podsjećalo bi me to i tada (putem ti starih gravura), na ono tjeskobno područje kojemu pripadam, ozračje kojega nikada nisam mogla do kraja definirati, sumorno i sivo, vlažno i pljesnivo. Nešto iz čega se nikada ne bi moglo izroditi ništa bez žilavog napora imaginacije i volje, a koje je ipak porodilo izuzetnu kulturu kojoj pripada i Vilko Žiljak. Podsjetila sam se na te gravure kada sam nakanila napisati par biografskih podataka o njemu. Ništa me ne može bolje od njih podsjetiti na kraj iz kojega je potekao. To je kraj na domaku velikog grada, ali oduvijek duboka provincija, u kojoj su drijemale generacije dokonih plemića, a običan puk tratio svoje živote u svakodnevnim poslovima. Još donedavno ništa se nije u tome izmijenilo: osim zelenila i fasada starih zapuštenih kurija kao da ničega nije bilo. Oni koji su bili ambiciozni odlazili su u veliki grad i utapali se u moru bezličnih poslova i zvanja. Većina je ostajala na plodnoj vinorodnoj zemlji, njegujući stare domaće običaje. Ipak taj kraj je poznat po jednom melankoličnom pjesniku, ali njegovo ime kao ni ime autora o kojemu pišem u ovom kontekstu nije važno. Ono što zapravo želim reći jest da to pitomo i u duhovnom pogledu uspavano, pusto mjesto, nad kojim zvijezde ne sjaje tako blistavo, jer uvijek ima neke fine uspavljujuće maglice, ipak paradoksalno, potiče čežnju za duhovnim vertikalama i rađa osobe koje tome streme. Njihova je posebnost vezana uvijek uz usamljenost. I ja nisam htjela ništa drugo doli dočarati topografiju te usamljenosti. Pokazati tu silnu pukutinu iz koje se biću teško izvući, iz ambisa "zle kobi" malog mjesta. Ovo govorim pod dojmom shvaćanja da je poistovjećivanje s krajem iz kojega potječemo vrlo često klopka za nečiju sudbinu, mjesto lijepog i privlačnog ali nerealnog svojstva ljudskog doživljaja. Dočim ono drugo, ono vrednije, transcendentno iskustvo, postižemo uvijek uz neopisiv usamljenički napor. Dug je i mukotrpan put tog spoznavanja biti, sa ciljem koji se ne mora svoditi samo na društvene i intelektualne uspjehe. Naprotiv. Najvrijednija je spoznaja sama.
      Stoga da završim ovo što i nije biografija, već samo pokušaj opisa onog (metaforičkog) mjesta, na kojem je isklijala jedna  istovremeno znanstvenička i umjetnička priroda.
      Duboko uvjerena da su po srijedi uvijek viši razlozi od kojih većinu ne možemo sami dokučiti, utječem se na kraju, ne slučajno, posljednjim rečenicama fantastične priče Brune Šulca "Prodavaonica cimetove boje", isječku jednog viđenja za koje  vjerujem da će bolje nego išta drugo objasniti srž jednog pogleda na Kozmos,  istog onog koji  leži u imaginaciji autora ovih grafika - Vilka Žiljaka.
      "Nikada neću zaboraviti tu sjajnu vožnju po najsvjetlijoj zimskoj noći. Šarena nebeska mapa pretvarala se u beskrajnu ogromnu poluloptu na kojoj su se dizala fantastična kopna, oceani i mora, išarana linijama zvjezdanih visova i tokova, sjajnim linijama nebeske geografije... Kao srebreni astrolabijum, nebo je te noći otvaralo čarobni mehanizam unutrašnjosti i u beskrajnim emocijama pokazivalo zlaćanu matematiku svojih točkova i zubaca".

Anaksagorin promatrač
     
      Prošle su točno dvadeset i dvije godine od kada se Vilko Žiljak predstavio javnosti svijim kompjuterskim grafikama. Dvadeset i dvije godine su dugo razdoblje u odnosu na brzinu kojom se razvijala kompjuterska tehnologija.
      Kako je tada, kad se prvi puta pojavila, kompjuterska grafika, reagirala naša javnost.? Zanimljivo je to ispitati upravo iz današnje perspektive, jer danas kompjuteri imaju toliko široku primjenu da u drugi plan pada ono što je prije dvadesetak godina predstavljalo novinu. I publika i kritičari u međuvremenu su prošli kroz proces privikavanja na ono što se u to vrijeme nazivalo otuđenim svijetom tehnike. Danas taj svijet iz samoga sebe izgleda drukčije, danas se s njime mirimo.
      Ali tada, prije dvadeset godina, Vilko je bio znatiželjni mladi znanstvenik koji je sebi postavio preuzetan cilj, i suvišno je naglašavati da se on nije svodio samo na igru i eksperiment. U samoj svojoj srži bio je to poticaj koji je stremio likovnom izražavanju, i oni kritičari koji su pozdravili taj pokušaj, iskazivali su time ne samo benevolentan odnos prema kompjuteru kao sredstvu likovnog izražavanja, već i onaj lucidni pogled kojim se pozdravlja novo.
      Istovremeno, ako je Vilkova grafika i bila dočekana sa sumnjičavošću, ta sumnjičavost je bila logična jer je proizlazila iz nepovjerenja prema stroju kao umjetničkom mediju. Dakle, u svakom slučaju, bilo je to vrijeme različitih reakcija.
      Većina kritičara koji su između 1974. i 1980. pisali o kompjuterskoj grafici Vilka Žiljaka, pisala je o njoj kao o "novoj pojavi". Tipičan primjer za to je mišljenje Dubravke Čičin-Šain: " Kompjuterska se umjetnost sramežljivo uvlači u tradicionalni smisao umjetnosti. I upravo zbog toga trebat će možda izvjesno vrijeme da "automatska umjetnost" dosegne svoje puno priznanje. Zato je potrebna dobronamjernost u pristupu svih nas da je upoznamo i prihvatimo".
      Ako govorimo na razini banalne podjele na "pozitivnu" i "negativnu" kritiku, možemo ustvrditi da nedobronamjernih, odnosno negativnih nije bilo. Ni u većini napisa nije se ulazilo u dubinu problema. Ostajalo se na onoj razini koju najbolje ilustrira naslov jednog članka koji glasi: "Elektronski mozak - kist".
Istina, bilo je i ozbiljnih, odnosno promišljenih pristupa, što potvrđuje tekst Vladimira Malekovića "Umjetnost i kibernetika", objavljen u "Vjesniku" od 3. i 4. veljače 1975. godine. Tekst je to u kojem se govori o "vizualizaciji matematike", odnosno ozbiljno propituje Žiljakova ambicija da "apstraktni jezik matematike vizualizira u likovni dokument".
      U tisku iz toga vremena nailazimo i na neke simpatične nesporazume u kojima autor teksta zazire od kompjutorske grafike, svodeći tu zamjerku na blagu osudu što se autor ne "izražava rukom već strojem".
Na kraju, čitaocu koji će htjeti prelistati stare novinske prikaze, a koji su objavljeni u dodatku ove knjige, preporučujem tekst Josipa Škunce, objavljen u Vjesniku 30. 6. 1977. godine. Taj tekst je pisan s razumijevanjem i na razini je onog problema koji svojim djelom postavlja i inicira autor sam. Škuncin tekst  završava riječima: " Poanta je da Vilko Žiljak ostvaruje svoje zamisli potpuno slobodno, daleko od banalnog ornamenta ili prepisivanja čuvenih djela iz povijesti umjetnosti (Mona Liza, na primer, ili Leonardov anatomski crtež, čega je bilo), ili pak od oponašanja opartista. Tako je osvojio vlastito polje likovne izražajnosti unutar kojeg je moguće estetsko vrednovanje, a toga u pravilu do sada nije bilo."
A što se tiče samog autora Vilka Žiljaka, on je tih godina (1974. - 1980.) samostalno izlagao i bio pozivan na mnoge izložbe. U likovnoj javnosti bio je prisutan do trenutka kada je odlučio doktorirati u računskoj tehnici matematičke simulacije, koje nemaju nikakve dodirne točke s kompjutorskom grafikom. Tada je prestao izlagati  u domovini, ali ne i u inozemstvu.
Vjerujem da je danas lakše nego prije dvadeset godina  ne samo vrednovati, već i razumjeti kompjutorsku grafiku. A u cilju preciziranja onoga do čega mi je pišući tekst o Žiljku bilo posebno stalo da se razumije, navodim čuveni Anaksagorin odgovor (prema Aristotelu) na pitanje: u čemu je za njega vrijednost čovjekove egzistencije? Odgovor je glasio: "Da bi promatrao nebo i ukupan poredak kozmosa".
Čovjek se, otkad je na svijetu, u "promatranju neba i ukupnog poretka kozmosa" služio brojnim i različitim sredstvima, povijest razvoja kojih jest ono što nazivamo razvojem tehnologije, u kojem su mnogi htjeli vidjeti razvoj čovjeka samog. No u toj vječnoj jednačbi jedna varijabla - varijabla čovjeka / promatrača ostaje postojanom. Postojanom ostaje položaj čovjeka spram "neba i kozmosa" i temeljna motivacija njegova "promatranja". I jedino ta postojanost podaje smisao promjenjivosti varijable sredstava; ona je ono što u "promatranje neba i ukupnog poretka kozmosa" unosi ključni element kreativnosti. Kompjutorske grafike Vilka Žiljaka možemo vidjeti upravo kao suvremeno utjelovljenje te vječne paradigme. Imaginarni Anaksagora našeg stoljeća mogao bi u njima prepoznati potvrdu vjere svoga antičkog pretka u smisao čovjekove egzistencije. Interes kritike i publike što su ga Vilkove grafike izazvale od svoje pojave prije dvadeset godina pa do danas svjedoči o tome da smo zajedno s Vilkom svi mi i danas oni isti "promatrači" koje je Anaksagora toliko cijenio.
 

 

      Istina, bilo je i ozbiljnih, odnosno promišljenih pristupa, što potvrđuje tekst Vladimira Malekovića "Umjetnost i kibernetika", objavljen u "Vjesniku" od 3. i 4. veljače 1975. godine. Tekst je to u kojem se govori o "vizualizaciji matematike", odnosno ozbiljno propituje Žiljakova ambicija da "apstraktni jezik matematike vizualizira u likovni dokument".
      U tisku iz toga vremena nailazimo i na neke simpatične nesporazume u kojima autor teksta zazire od kompjutorske grafike, svodeći tu zamjerku na blagu osudu što se autor ne "izražava rukom već strojem".
      Na kraju, čitaocu koji će htjeti prelistati stare novinske prikaze, a koji su objavljeni u dodatku ove knjige, preporučujem tekst Josipa Škunce, objavljen u Vjesniku 30. 6. 1977. godine. Taj tekst je pisan s razumijevanjem i na razini je onog problema koji svojim djelom postavlja i inicira autor sam. Škuncin tekst  završava riječima: " Poanta je da Vilko Žiljak ostvaruje svoje zamisli potpuno slobodno, daleko od banalnog ornamenta ili prepisivanja čuvenih djela iz povijesti umjetnosti (Mona Liza, na primer, ili Leonardov anatomski crtež, čega je bilo), ili pak od oponašanja opartista. Tako je osvojio vlastito polje likovne izražajnosti unutar kojeg je moguće estetsko vrednovanje, a toga u pravilu do sada nije bilo."
      A što se tiče samog autora Vilka Žiljka, on je tih godina (1974. - 1980.) samostalno izlagao i bio pozivan na mnoge izložbe. U likovnoj javnosti bio je prisutan do trenutka kada je odlučio doktorirati u računskoj tehnici matematičke simulacije, koje nemaju nikakve dodirne točke s kompjutorskom grafikom. Tada je prestao izlagati  u domovini, ali ne i u inozemstvu.
Vjerujem da je danas lakše nego prije dvadeset godina  ne samo vrednovati, već i razumjeti kompjutorsku grafiku. A u cilju preciziranja onoga do čega mi je pišući tekst o Žiljku bilo posebno stalo da se razumije, navodim čuveni Anaksagorin odgovor (prema Aristotelu) na pitanje: u čemu je za njega vrijednost čovjekove egzistencije? Odgovor je glasio: "Da bi promatrao nebo i ukupan poredak kozmosa".
      Čovjek se, otkad je na svijetu, u "promatranju neba i ukupnog poretka kozmosa" služio brojnim i različitim sredstvima, povijest razvoja kojih jest ono što nazivamo razvojem tehnologije, u kojem su mnogi htjeli vidjeti razvoj čovjeka samog. No u toj vječnoj jednačbi jedna varijabla - varijabla čovjeka / promatrača ostaje postojanom. Postojanom ostaje položaj čovjeka spram "neba i kozmosa" i temeljna motivacija njegova "promatranja". I jedino ta postojanost podaje smisao promjenjivosti varijable sredstava; ona je ono što u "promatranje neba i ukupnog poretka kozmosa" unosi ključni element kreativnosti. Kompjutorske grafike Vilka Žiljka možemo vidjeti upravo kao suvremeno utjelovljenje te vječne paradigme. Imaginarni Anaksagora našeg stoljeća mogao bi u njima prepoznati potvrdu vjere svoga antičkog pretka u smisao čovjekove egzistencije. Interes kritike i publike što su ga Vilkove grafike izazvale od svoje pojave prije dvadeset godina pa do danas svjedoči o tome da smo zajedno s Vilkom svi mi i danas oni isti "promatrači" koje je Anaksagora toliko cijenio.
 

U Zagrebu, 1995.

 

 

 

Patrik Ervell’s latest collection is ironically titled “Software”ADIDAS ORIGINALS TUBULAR SHADOW. In the notes from the presentation, Ervell says he was “interested in developing tension between nostalgia and sci-fi,NIKE ZOOM WINFLO 3” and even included ‘90s cyberpunk amongst his influences. Ervell developed this point of view by creating an imaginary software company called Idegen software systems. He then re-appropriated the company’AIR JORDAN XXXI MENs logo in several of the collection’s garments. Elsewhere,MBT TARIKI MEN mohair coats with oversized lapels made an appearance alongside mock neck tees,NIKE AIR JORDAN RETRO 5 police-inspired ribbed sweaters,MBT FORA GTX WOMEN flight bombers, and polyurethane leather coats. The setting was also suitably dystopian, and the resulting ambiance was something akin to if the creators of Deutschland ’83 and Hackers met up and decided to create a collection… We mean that as a compliment.Yesterday afternoon,JORDAN CP3 IX MEN artist JR spent the day working on his latest collaborative piece with Daniel Arsham in Greenpoint,NIKE AIR MAX 90 Brooklyn,MBT KIMONDO GTX MEN NYC. Connecting the lines between art, architecture, dance and theater, Daniel Arsham has been known to subvert existing architectural structures in unconventional,NIKE CLASSIC CORTEZ NYLON playful ways; confusing and confounding the expectations of space and form. Source: Street Art News .