Usprkos svemu neshvaćanju, svim omalovažavanjima, svima kadšto i uvredljivim prikazima, Ivančan nije prestao pisati haiku i nema sumnje da je on najveći i najplodniji haiku pjesnik što smo ga do danas imali ne samo u Hrvatskoj, nego i jedan od najvećih u Europi. A značajni su i Ivančanovi teorijski prilozi o haiku pjesništvu. Treba, ipak, odati i priznanje onima koji su Dubravka znali vrednovati još i za njegova života i koji se nisu ustručavali da to i napišu i potpišu, nasuprot glasnijoj većini: među ostalima Vladanu Švacovu, Tomislavu Ladanu i Daliboru Cvitanu.

                      *       *      *

   Jednoga popodneva, prije blizu trideset godina, stajali smo Dubravko Ivančan i ja, pored staroga bunara u dvorištu njegove kuće u Molvama. Dubravko mi je pričao kako je tu, nekoliko godina ranije, hodajući ujutro bosonog po travi, bilježio svoje haiku o leptirima što su lepršali naokolo:

   Leptir!
   Lovi
   sama sebe!

                                  Plavi leptir!
                                  Maše, maše
                                  i postaje nebo!

   Tek na cvijetu
   leptir je
   sklopio krila.

    Kasnije je Ivančan o tome sam napisao i ovo:

    "Poticaj da studiram (leptire) dao mi je zen budizam. U zenu leptir u neku ruku simbo-
lizira duh ljepote, te umjetnost. Doista, kao pojava, leptir je izvanredno lijep. Međutim, ono što ga kao estetsku pojavu čini naročito zanimljivim, jest njegov let, način leta. Čini se da leti bez ikakve svrhe, bez usmjerenosti na