sme; napisao ih je oko dvije tisuće od kojih su mnoge u najboljoj tradiciji velikih japanskih klasičnih uzora. Za taj je pjesnički oblik Ivan-
čan imao istančani senzibilitet kao malo tko u nas. Znao bi se istodobno i žestiti i smijati nad komentarima ponekog "sveznadara". Kad god je o njegovoj poeziji bilo rečeno nešto nekompetentno, odlučno bi to odbacivao, bez obzira na to je li bila riječ o povoljnoj ili o nepovoljnoj kritici. Znao bi reći: "U haiku nema 'foliranja'!"

   Usprkos svim nedaćama i udarcima, koji
su ga snalazili - ili možda upravo zbog njih - Ivančanova je poezija, za razliku od njegovih pogleda na život, bila izrazito optimistična. Teško ćemo u njoj naići na gorčinu. Nema je čak ni u haiku poput

   Jednom ćemo biti
   svi mrtvi;
   čitav svijet.

   Koliko god su ga nemilice tukli, i sudbina i ljudi, koliko god su se i bolestima i uvredama nabacivali na nj, ipak, ipak,... uvijek bi se još nesrušeni čovjek pridizao -

   Sav u plamenu
   visoko se diže
   - list papira!

   - uvijek bi se ponovno pridizao; uvijek bi nakon sumornih monologa bljesnule iskre radosti, afirmacije života, gozbe ljepote prirode njegova zavičaja i domovine:

   Uvijek bi se on ponovno pridizao - iako sve teže i sve rjeđe:

   Uvijek iznova raste
   pjenušavo stablo
   bijelog vodoskoka.

   Tako je onda Duco mogao reći "Kako je to lijepo" kad je onaj stariji dječak kazao kako šumom noću može ići sam.