|
Stablo u parku ...
nagnulo se
kao da je u rušenju;
sa toliko gnijezda...!
Tmuran
dan.
Od
neba do zemlje
pada
kiša.
Netko ... pognut
ulazi na groblje;
uspravni spomenici.
Godine 1968. izlazi
velika zbirka blizu 500 haiku pjesama "Uvijek iznova
raste pjenušavo stablo bijelog vodoskoka". U pogovoru
toj Ivančanovoj knjizi profesor Vladan Švacov piše:
"Ivančanovo pjesništvo
predstavlja niz pokušaja da se putem fragmentarnih iskustava
o načinu i pojavljivanju stvari dopre do osjećaja sveopće
povezanosti. Sve u svemu - glasi jedan od postulata, crpljenih
iz japanske tradicije haikua koja je u ovoj knjizi prisutna
nekim svojim formalnim i tematskim elementima. Kroz male stvari,
čije dostojanstvo ostaje neokrnjeno, naziru se, ali samo naziru,
nedostupni putevi velike tajne koja nosi naš svijet i život.
Tako u lokvama nakon kiše "vedro sjaji čitavo nebo! ",
udaranje cestareva pijuka "otkucava vrijeme", brezine
grane "vise od zvijezda" u prozirnoj noći. U tim
slikama ima metodične prozirnosti, koja omogućuje neznatnim
krhotinama svijeta da postanu uzletišta prema velikom nepoznatom.
Usamljene i izdvojene, stvari postaju putokazima. Ptice u
proletu, stabla što se usamljuju u jesen, kamenovi, što na
sunčanoj cesti izgledaju kao izgubljeni zlatnici, cigareta
što svojim žarom osvjetljava strano lice pušača, sve su to
nerazorive cjeline, koje u iznenadnom otkriću pogleda svjedoče
o tajanstvenom "iza", koje nigdje nije izrekom naviješteno."
Svakako, ova je knjiga
vjerojatno najbogatije Ivančanovo djelo i teško je odabrati
tek manji broj haiku da ga ilustriraju:
|
Seoska noć.
Kašljanje
kod susjeda.
|