Stablo u parku ... nagnulo se
   kao da je u rušenju;
   sa toliko gnijezda...!
                                   Tmuran dan.
                                   Od neba do zemlje
                                   pada kiša.
   Netko ... pognut
   ulazi na groblje;
   uspravni spomenici.

   Godine 1968. izlazi velika zbirka blizu 500 haiku pjesama "Uvijek iznova raste pjenušavo stablo bijelog vodoskoka". U pogovoru toj Ivančanovoj knjizi profesor Vladan Švacov piše:

   "Ivančanovo pjesništvo predstavlja niz pokušaja da se putem fragmentarnih iskustava o načinu i pojavljivanju stvari dopre do osjećaja sveopće povezanosti. Sve u svemu - glasi jedan od postulata, crpljenih iz japanske tradicije haikua koja je u ovoj knjizi prisutna nekim svojim formalnim i tematskim elementima. Kroz male stvari, čije dostojanstvo ostaje neokrnjeno, naziru se, ali samo naziru, nedostupni putevi velike tajne koja nosi naš svijet i život. Tako u lokvama nakon kiše "vedro sjaji čitavo nebo! ", udaranje cestareva pijuka "otkucava vrijeme", brezine grane "vise od zvijezda" u prozirnoj noći. U tim slikama ima metodične prozirnosti, koja omogućuje neznatnim krhotinama svijeta da postanu uzletišta prema velikom nepoznatom. Usamljene i izdvojene, stvari postaju putokazima. Ptice u proletu, stabla što se usamljuju u jesen, kamenovi, što na sunčanoj cesti izgledaju kao izgubljeni zlatnici, cigareta što svojim žarom osvjetljava strano lice pušača, sve su to nerazorive cjeline, koje u iznenadnom otkriću pogleda svjedoče o tajanstvenom "iza", koje nigdje nije izrekom naviješteno."

   Svakako, ova je knjiga vjerojatno najbogatije Ivančanovo djelo i teško je odabrati tek manji broj haiku da ga ilustriraju: