U takvoj su se dakle atmosferi rađali haiku-trenuci velegrada:

   Izađosmo
   na boulevard: moj kaput,
   kišobran i ja.
                                  Sumorna kiša.
                                  Palače
                                  izgledaju više.
   Raskoš
   velegrada. Viri
   prosjački dlan.
                                  Mnoštvo na boulevardu.
                                  Netko se
                                  smiješi nikome.
   Velegrad... mnoštvo
   opito svjetlima. Slijepac
   na uglu.

   Posljednja Ivančanova zbirka je "Zeleno nebo" s kakvih 300 haiku, tiskana 1981. godine. Sadrži i nekoliko - kadšto modificiranih - prijašnjih haiku, i u tom smislu djeluje i kao svojevrsni rezime Dubravkova haiku pjesništva:
   Veseli se vožnji
   bolesničkim kolicima.
   Dijete bolesnik.
                                 Dijete...gleda
                                 otvorenim
                                 ustima.