mnogo kasnije. Vjerojatno je u tome bio razlog što nije prihvaćao slogovni metar 5-7-5 - jedino, što mu je prigovorio Etiemble. No odmah je osjetio što je haiku i kakve su mu mogućnosti. Dubravko je bio jedan od prvih koji je poput ralice krčio put za haiku u nas da postane putom kojim će se izražavati i odražavati i naši ljudi, i naša zemlja, i naša baština. Vjerojatno nas je malo koji znamo koliko je to bio mučan i težak posao, koliko je tu kamenova trebalo prevaliti i korova iskrčiti i smeća odnijeti da bi se pripravio put. Ali Dubravko je dobro znao i dobro osjećao što je haiku i nije posustao dok mu je još oko razlikovalo oblike i dok ga je još ruka slušala. Danas, velikim dijelom zahvaljujući Ducinom djelu, više nije u pitanju hoće li haiku i u nas uhvatiti korijen - veća je opasnost u tome da ne "podivlja". Dvije tisuće Dubravkovih haiku pjesama dovoljno su širok i dovoljno dubok temelj na kojem se može dalje graditi.