Tko li će srediti ostavštinu Ducinih rasutih listova? Stotina listova dovršene i nedovršene proze i poezije, dnevnik, zapise o djetinjstvu, eseje,... Mnogi su njegovi rukopisi čekali godinama u ladicama izdavača dok bi se neki osmjelio ili smilovao da ide u "strašan rizik" tiskanja haiku poezije. Kako se sam izražavao, Dubravko je "polagao parangale" - nudio isti rukopis nekolicini izdavača istodobno kako bi povećao izglede da se nešto objavi. Ipak, ako se uzmu u obzir naše izdavačke (ne)prilike - dobro znamo kako tu stvari stoje - petnaestak knjiga Ducine poezije nije malo. No moglo je biti i trebalo je biti više, brže, lakše, jednostavnije, manje bolno. Jedan je izdavač petnaestak godina držao rukopis Ivančanovih prepjeva japanske haiku poezije stalno ponavljajući ono beznadno "iduće godine svakako; znate skup je papir, to nije komercijalna stvar, savjet mora odobriti... "; čak mu je isplatio avans honorara ali od knjige nikada nije bilo ništa i tko zna postoji li još uopće taj rukopis ili se i on netragom izgubio pregažen tekstovima koji su navodno komercijalniji a kasnije, nakon nekoliko godina, naklada iz skladišta odlazi u stari papir...

   Ako već mi i nećemo, možda iduća generacija doživi i neko lijepo i potpunije izdanje sabrane Ivančanove poezije.