HAIKU U SLIKAMA

   Listamo Nadine papire punih akvarelnih boja ili crnila tuša. Na jednome je čovjek asketskoga lica, rijetke bradice, sjedi ispred platna. Ispred oslikane fusume? Čovjek sjedi na stolici tek malo uzdignutoj od poda, a ispred njega je stolić nizak do koljena skupljenih mu, bosih nogu. On je u ogrtaču, ili jukati, svejedno. Na stoliću leži papir i pribor za crtanje. Nije li to Ogata Korin ili Katsushika Hokusai? U rukopisu crteža miriše se mekoća ruke kaligrafskoga kista. Tanka, kosa crta, pa naglo zadebljanje poteza prema dolje. Ponovno, i još jednom i opet. Nizanje crtovlja u elegantnom ritmu kao neki novi, nepoznati kanđiji. Međutim, nismo na Dalekom istoku, samo promatramo crtež, sjećanje Nade Žiljak na atmosferu i karakter oca i učitelja, Alberta Kinerta.

   Nadin rukopis najslikovitije je opisljiv s ritmom japanske kaligrafije, ne samo zato što pristupamo ilustracijama japanske, pjesničke forme. Crtež oca crtača ima više dalekoistočnih asocijacija, ali je elegancija Nadine ruke uvijek prepoznatljiva. Sigurno plovi papirnom bjelinom, zaleluja se u kosinu, zadeblja u promjeni smjera, nestaje i rađa se u energičnim