krajevima, u stapanju s podlogom. Svejedno je pokazujemo li crtež kratkih, iskričavih treperenja, ili dugih, lelujavih šetnji perom po bjelinama.

   Listajući Nadine papire malo koji se pisac ne bi prepustio njezinom Pozivu na put (1985.), netom prije što zaplovi bojama inspiriranim haikuom. Rukopis, prostor, ikebana, pa kosooka i njezina frizura, kostim... Putu je sigurno cilj negdje na zapercima listova čaja.

   Svaki je početak istodobno očekivanje, nadanje i asociranje. Nada je sve to u knjizi haikua zrcaljena kroz rukopis crteža. Međutim, kanđi kaligrafija slika pjesme negdje daleko, ispod Fujia ili u dolinama Nare. Asocijacije i konotacije samo su prigodno namjerne. Nadin crtež nikada nije lapidarna konkurencija haiku stihovima, nikada nije nadovršena primarnost poteza ili karaktera crte ili traga ruke. Njezina ilustracija je priča, govor o proživljenim doživljajima, trenutni iskaz o vremenu ili osjećaju prošlosti. Jasno, prošlo je vrijeme mjerljivo danima, ali i sekundama.