|
Vladimir
Devidé
SJEĆANJA
NA SUSRETE S DUBRAVKOM IVANČANOM
( 6. 3. 1931.
- 29. 1. 1982.)
Jedna
od pojava koja se tijekom povijesti književnosti - a i umjetnosti
uopće - uvijek ponovno i ponovno ponavljala, jesu istinski
vrijedni pojedinci koje za života nisu razumjeli ili nisu
htjeli razumjeti, nisu prihvatili i kojima je tek poslije
smrti, kadšto mnogo kasnije, priznata veličina. Uostalom,
tako je to bilo nerijetko i u znanosti; u matematici bili
su takvi, primjerice, Niels Henrik Abel i Evariste Galois.
I da ironija - ili sarkazam - budu veći,
upravo ta činjenica neuviđanja istinski vrijednoganovog često
se zlorabi kad se nekog minornog mediokriteta ili čak veletrgovca
carevim novim ruhom još za njegova života uzvisuje u nebesa
upozoravajući da ne smijemo i opet propustiti priznanje geniju.
Među našim pjesnicima Dubravko Ivančan jedan
je od onih kojima za života nisu ni pri-
bližno priznali njihovu pravu veličinu. Uosta-
lom, ona mu još nije priznata niti danas, pet-
naest godina nakon njegove smrti. Dubravko
bi i sam više puta znao reći kako će njega priznati tek kad
bude mrtav - još nisu, bar ne
kako bi trebalo. Čak i u onim antologijama hrvatskoga pjesništva
gdje je zastupljen, za-
stupljen je premalo i to uglavnom bez haiku
pjesama, iako upravo haiku nesumnjivo čine najvredniji a i
najobimniji dio njegova literar-nog opusa.
To,
možda, i nije neočekivano, ako se sje-timo kako se u nas gledalo
na taj pjesnički oblik u vrijeme dok su izlazile Ivančanove
zbirke haiku poezije. Neki kritičari koji se ni-
su ni najmanje potrudili da bi se uputili u to
što je uopće haiku nisu se žacali da o Ivanča-
|

Svitanje na moru.
Čamac
plovi u Sunce. |