|
|
|
|
PREDGOVOR - šesta slika u vinu
Sveti Ivan Zelina, 11. studenog 2001.
Đuro Vanđura
Stari su Rimljani imali u kalendaru tri vinske svečanosti posvećene Veneri i Jupiteru. Ona 23. aprila, Vinalia Priora, bila je za zaštitu loze, a Vinalia Rustica 19. augusta svetkovina je berbe grožđa. Meditrinalia je možda dobila ime po riječi medhu, što će reći mošt, a slavila se uz staro i mlado vino rimskog 11. oktobra. Tog je dana, krajem IV. stoljeća u Toursu umro biskup Martin. Sveti je Martin rođen u Panoniji, u tribunskoj obitelji, pa je postao rimski vojnik. Jednog hladnog dana u Amiensu podijelio je s prosjakom svoj ogrtač i ta je scena postala najčešća njegova ikonografska slika tijekom vremena. Priča dalje legenda kako je te noći, poslije susreta s prosjakom, usnio Krista i odlučio se za redovničko zvanje. Želja za odstupanjem iz vojske shvaćena je kao kukavičluk, ali je on slijedećeg dana izašao na bojište samo s križem u rukama, a protivnička je vojska tog trena zatražila mir. Martin se povukao iz vojske u radovničku samoću, a tamo negdje kod Poitiersa saznao je da su ga u Toursu izabrali za biskupa. On nije želio napustiti redovnički mir, pa se sakrio od građana koji su došli po njega. Međutim, guska je gakanjem otkrila njegovo sklonište, pa je slijedećih tridesetak godina proveo na biskupskom prijestolju.
Tako je jedan datum smrti porodio višestoljetno slavljenje imena u vinu, imena, koje sa samim vinom i nema puno veze. Međutim, puno je toga oko Svetog Martina nataloženo baš za spomen vremena u kojemu mošt postaje vino. Slučaj ne postoji, pa zar nije upravo Martinov legendarni plašt najpotrebniji u ovo hladno, jesensko vrijeme? Sam plašt ima i druge konotacije, budući je nekada bio znak više klase ili simbol moći, kako profane ili državničke, tako i one magijske, čarobnjačke ili ezoterijske. A imamo Svetoga Martina koji s nama siromasima dijeli svoj znak, isto onako kako je Bog kroz vino podijelio svima svoj blagoslov.
O guski se može napisati cijela knjiga sa stranicama od Egipta do Svetoga Ivana Zeline i od Japana do zemlje crvenoga javora. Stari Rim su guske spasile, a Martina izdale. Kažu da upravu na njegov dan odlaze guske u toplije krajeve. Sigurno neke lete na jug, a neke na Martinje završe u pećnici.
Neki stari papiri pričaju o Martinu i o njegovoj braći redovnicima kao o ljubiteljima vina, drugi pak spominju apstinenciju, treći navode vino samo kao lijek i medicinu... O tradiciji i vremenu prije kršćanstva sjećanja su oko Svetoga Martina također različita. Jedni veličaju Martinovu misiju kao borbu protiv doba i običaja pretpovijesne magije i njezinih kultova, drugi ga pak slave kao mudrog nastavljača zatečenih običaja u biskupiji. Htio on ili ne, danas ga vidimo kao sljedbenika Dionizijevih, pa zatim i Kristovih pretvorbi, a Meditrinalije su ionako zaboravljene i u cijelosti preimenovane u Martinje, skupa s osjećajima mladoga vina, studene jeseni i vrućih gusaka.
| SKUPNI POPIS AUTORA, |