cilj. Njegovo kolebanje, krivudanje, okolišanje, vraćanje, poigravanje daje dojam da leti radi samog leta, radi iskonske radosti letenja, a
ne da doleti nekamo i u neku svrhu. Te i
takve objekcije iz baštine zena potakle su
me na "studij" leptira, probudile naprosto interes i ljubav za nj."

   Da se vratim u dvorište Ivančanove kuće
u Molvama:

    Nešto podalje igrala su se dva dječaka iz susjedstva - mlađem su mogle biti tri-četiri godine a starijem sedam ili osam.

    - Ja sam jučer s mamom išao po noći
kroz šumu - reče manji.

    - Ja po noći kroz šumu mogu ići sam - odgovori veći.

    Tada se već često tmurno Dubravkovo lice razblažilo; zalepršali su njime njegovi bijeli leptiri o kojima je upravo bio govorio:

    - Kako je to lijepo! - reče.

    Još smo nekoliko trenutaka gledali ona
dva dječaka - već pomalo samosvjesnoga starijeg koji se ne boji da noću sam ide šumom i mlađeg koji to može kad ga prati majka. I Dubravkov je život dijelom bio samotna šetnja šumom noću. Nije prihvaćao institucije kao što ni one njega nisu prihvaćale raširenih ruku. U šumi nerazumijevanja nije bio rijedak krik lešinara. Ivančan sam veli:

    "Nikada nisam bio protiv svoje generacije, a ne odričem je se ni danas. Prije bih
rekao da je ona (ne sva, nego po nekim "predstavnicima") mene udaljila, stavila u sjenu, u svakom slučaju nije isticala moj književni rad kao nekih drugih svojih pripadnika. Što se mene tiče, stvari su tekle ovako. U zborniku "Četrdesetorica" što su
ga uredili stariji pjesnici zau