Vladimir Devidé

        SJEĆANJA NA SUSRETE         S DUBRAVKOM IVANČANOM 
        ( 6. 3. 1931. - 29. 1. 1982.)

    Jedna od pojava koja se tijekom povijesti književnosti - a i umjetnosti uopće - uvijek ponovno i ponovno ponavljala, jesu istinski vrijedni pojedinci koje za života nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti, nisu prihvatili i kojima je tek poslije smrti, kadšto mnogo kasnije, priznata veličina. Uostalom, tako je to bilo nerijetko i u znanosti; u matematici bili su takvi, primjerice, Niels Henrik Abel i Evariste Galois.

   I da ironija - ili sarkazam - budu veći, upravo ta činjenica neuviđanja istinski vrijednoganovog često se zlorabi kad se nekog minornog mediokriteta ili čak veletrgovca carevim novim ruhom još za njegova života uzvisuje u nebesa upozoravajući da ne smijemo i opet propustiti priznanje geniju.

   Među našim pjesnicima Dubravko Ivančan jedan je od onih kojima za života nisu ni pri-
bližno priznali njihovu pravu veličinu. Uosta-
lom, ona mu još nije priznata niti danas, pet-
naest godina nakon njegove smrti. Dubravko
bi i sam više puta znao reći kako će njega priznati tek kad bude mrtav - još nisu, bar ne
kako bi trebalo. Čak i u onim antologijama hrvatskoga pjesništva gdje je zastupljen, za-
stupljen je premalo i to uglavnom bez haiku
pjesama, iako upravo haiku nesumnjivo čine najvredniji a i najobimniji dio njegova literar-nog opusa.

   To, možda, i nije neočekivano, ako se sje-timo kako se u nas gledalo na taj pjesnički oblik u vrijeme dok su izlazile Ivančanove zbirke haiku poezije. Neki kritičari koji se ni-
su ni najmanje potrudili da bi se uputili u to
što je uopće haiku nisu se žacali da o Ivanča-