Nadine ilustracije su jasne i sugestivne u svojoj završenosti, konačnosti doživljaja i vizije. Rukopis i boje pokazuju svježinu trenutka i lakoću vizualne naracije, ali je taj trenutak neponovljiv i nepromjenjiv. Konačnost ga opisuje i iz perspektive konkretnosti, budući je nastao baš i samo u jednom trenu senzibiliziranome prema konkretnome stihu. Nije Nadina ilustracija opće mjesto i opća mogućnost užitka oka, nego konkretan doživljaj konkretne inspiracije.

   S Nadinim ilustracijama plovimo knjigom istovremeno kroz dva različita prostora. Dvoznačnost prostoru stvarno pruža tek različito poimanje vremena. Naime, riječi odišu japanskim vremenom svevremenosti, pa su znak prostora u kojemu je tijek vremena relativiziran. Japansko je vrijeme putanja spirale u horizontali. Na istome presjeku može puno različitosti egzistirati. U Hrvatskoj je vrijeme uspravni pravac kojemu je presjek tek jedna točka. Nema ničega ni lijevo niti desno. Na Istoku dominira horizontala. Slikar slika na polegnutoj podlozi, odijelo je složeno i svi sjedimo na podu. Na Zapadu slika stoji na stalku, odijelo visi, a sjedenje je samo polustoj na stolici. Na koncu i cvijeće u ikebani ima naglašenu horizontalnost, a na Zapadu cvijeće stoji u vazi. Istočnjak će moći popraviti stvari u nekoj slijedećoj inkarnaciji, a Zapadnjaku je vrijeme nepovratno prolazno.

   Kad je velmoža sišao s konja ispod rascvjetale trešnje odahnuo je od posla i prepustio se nadi nove ljepote. Nije to bilo prije nekoliko stoljeća niti je bilo jučer, nego uvijek. Međutim, Nadino dijete je konkretno, kuštravo smeđe, skutreno, siromašno, pa čak i ako boje krpare bilježe vedrinu mladosti, zelena pozadina ne sluti ništa dobro. Dijete s hljebom mo