že biti smiješno nespretno, može biti razdragano utoljenom glađu, ali je Nadina interpretacija upravo takva kakvu vidimo danas i ovdje. Svaki drugi i svaka druga mogućnost nešto je sasvim drugojačije. Zato u dvoznačnosti prostora Nada ne slika haiku, nego interpretira pjesnika. Njezine ilustracije su komentari proživljenih stihova. Što su riječi i na koji način pobudile u njezinoj duši i njezinoj ruci?

   Nadine ilustracije nisu iskaz posebnoga prostora i vremena samo po poetici ili po pogledu na svijet, nego i po metijerskoj elementarnosti. Pogledajte koliko je boja u njezinim ilustracijama! Kao da su se sve razlile od ljeskanja jegulja u vodi. Naime, Dubravko Ivančan u ovome izboru samo boja sivom mačje oči, vidi crno pero, te raznobojne jegulje u luci. To su iskazi svih boja u stihovima: sivo, crno i tek slutnja višebojnosti u zrcaljenju linijski stanjenih obrisa u vodi. Međutim, Nadinih slika nema bez Ivančanovih stihova, a njegove pjesme ne vidimo bez Nadinih interpretacija. Još jedan kontrast, još jedno jedinstvo različitosti, još jedna dramatika u sivome svijetu punom boja.

   Svaki list knjige jedna je zasebna cjelina, jedno jedinstvo misli i motiva. Međutim, ilustracije su nastale nakon stihova i to je bitna polazna točka proslova. Nada je prišla ilustriranju knjige puna sjete, čak žalosti i suosjećanja sa izgubljenim psom, dječjim plačem ili usamljenom mačkom. Jedna druga knjiga imala bi sigurno više sunca, proljetnoga ufanja i ljetnoga užitka. Mogući su haiku stihovi po Nadinim slikama, od ushita vjetra u trsci, zrikavaca čiji ditiramb ne čujemo iza platna do sunčeve topline na livadi. Možda bi cijela takva knjiga imala drugojačiji ritam prelistavanja i iščitavanja.