Nada je Žiljak danas odabrala suhi akvarel za iskaz svojega iščitavanja. Tu je najljepše došla do izražaja sinteza njezine virtuozne, crtačke ruke, kolorističkoga bogatstva i naslučujućih detalja u vodenastim izmaglicama zamućenosti i nejasnoća. Rijetko bi se kojom drugom tehnikom našlo na istome mjestu toliko reskosti rođanoga crtača i tankoćutnosti duše koja se prelijeva u razlivenim tonovima.

   Poseban element Nadinih ilustracija je kadar, odnosno rakurs iz kojega promatra motive. Pogledajmo, potražimo na stranicama kartaše za stolom. Riječ kartaš može biti subjektivna, sudionika u igri, ali i promatrača koji bira najpovoljniji kut oka prema stolu. Dakle, promatrat će površinu stola, bit kartaške igre. Tu je možda glavni ključ Nadinoga prepuštanja stihovima i puštanju ruci neka nesmetano zabilježi trenutni doživljaj. Naime, njezini motivi su u visini promatračevih očiju. Niti subjektivizira iz žablje perspektive, niti želi objektivizirati iz zraka, naprosto bilježi ponesenost i ushit pročitanom rečenicom. Isto su tako naslikane brodice iznad jegulja, kiša, dječak na stolici, pa je i s patkom uronila u jezero.

   Na kraju ne možemo preći ili prešutiti ton Nadinoga čitanja pjesama ili tematiku svakoga lista koju nameće svojim interpretacijama. Osnovni ton joj je, kako smo već rekli, svojevrsna sjeta, brižnost, ili kako bismo već to mogli nazvati u duhu sivo-crno-raznobojnih, zabrinjavajućih tonova? Nije li šćućurena mačka ona arhetipska, Izidina veza sa onostranim svijetom, pa je plava boja trnova kruna i kosa ožalošćenoga Čovjeka? U polju kolektivne svijesti rječita je kompozicija uplakanoga dječaka. Križ nije potrebno komentirati, pa ni crvenilo stolice. Onu zelenu boju u po