dlozi već smo sretali kao simbol zlosutnosti i neumitnoga kraja stvari na ovome svijetu. Inače, zelena je boja česta u Nadinom slikarstvu, ali u kontekstu proljetnoga optimizma i rađanja u duhu ljepote i nade, a ne u pozadini suza, usamljenosti, neimaštine ili gladi. Posebno je Nada usamila psa nasred ceste. U pozadini mu je ogradila svaku kuću, oplahnula cijeli prizor zelenilom, pa pas ili prijatelj, svejedno, izgleda izgubljeniji nego bi to mogao biti u bilo kojoj stvarnosti.

   Naći ćemo u knjizi i drugojačije primjere, ilustracije vedrije, radosnije, barem impresionističkije, ali one nisu tako drugojačije od Nadinoga opusa kakvoga već poznajemo iz monografija i s izložaba. Ima jedan pas koji je dočekao prijatelja i koji radosno grabi kroz paletu punu toplih tonova. Isto tako se možemo sami radovati vedroj kiši ili se ogledati u šarenilu ljeskajuće vodene površine. U svakom slučaju, knjiga u ruci je jedan mali gesamtkunstwerk, zajedništvo osobnosti stihotvorca i vizualizatora. Dubravko Ivančan svijet je proživio kroz stihove, dojmove iz svoga okoliša. Njegovi svevremenski prezenti uopćavaju i šire dojmove kroz prostore i vremena, a Nada Žiljak je odabrala konkretizaciju svake pjesme i ponudila nama svoje viđenje i svoje dojmove. Konačno, jedna od bitnih karakteristika umjetnosti i je inspiracija jednoga roda umjetničkoga kazivanja u drugome i drugojačijemu!

          Đuro Vanđura