novoj poeziji izriču negatorske sudove, pri-
mjerice pod pomalo zločestim naslovom
"Osveta detalja". Indolencija i ignorancija uvi-
jek se podštapavaju arogancijom.

    "Hendikep" haiku bio je u nas dobrim di-
jelom u tome, što dolazi iz Japana o kojemu
su mnogi imali pojmove kao da je riječ o dru-
gorazrednoj egzotici. Sjetimo se da su se još,
prije ne tako mnogo godina našli pojedinci
koji su htjeli, pošto-poto, spriječiti da se na
zagrebačkom Sajmu cvijeća izlože i japanska
patuljasta stabalca bonsai jer bi se, rekli su,
time mogle "zaraziti, pa zakržljati" hrvatske
šume. A slični su, nažalost, čak uspjeli one-
mogućiti ostvarenje projekta izgradnje japan-
skog vrta u Zagreba - što bi financirao Kyoto,
grad-pobratim Zagreba - u "brizi" da time na
Ksaveru, na površini od kakvih desetak meta-
ra u kvadrat - ne bude "unakažen pejzaž Me-
dvednice"!

    Tako su i za haiku neki ovdje neumorno
pričali kako "nije za nas i ne treba nam". Isti-
na je, rekli bi, da ni sonet nije nikao u nas,
kao ni slobodni stih, ali to su ipak europski
pjesnički oblici a nisu, kao haiku, iz daleke
Azije. To jest nisu oni šovinisti, nego samo 
rasisti. Danas bi ih u tome vjerojatno malo tko slijedio jer su se morali pomiriti s time da haiku pišu i Zapadnjaci kao Jack Kerouac, Gary Snyder, Allen Ginzburg pa i nobelovac Jorge Luis Borges. Kad već nisu htjeli primiti izvorni haiku iz njegove postojbine, primit će ga zaobilazno, kako je stigao iz Amerike. Uostalom, od kako su i u naš izvorni hrvatski haiku počeli pisati i pjesnici kao što je Tonči Petrasov Marović i Luko Paljetak, još si malo koji kritičar može dozvoliti prezirnu napomenu da haiku pišu "samo oni koji nisu u stanju napisati pravu pjesmu". Pomalo su se, tijekom više od trideset godina koliko se u nas objavljuje i naš haiku, morali uvjeriti da to nisu baš samo "pjesmice o cvjetićima i leptirićima za malu djecu".